23.07.2008 (dan 1)

Istanbul

Na beogradskom aerodromu “Nikola Tesla” čekam let za Istanbul. Imam povratnu avionsku kartu za Bangkok preko Istanbula. Povratak je za 20 dana. Plan je otprilike sledeći: biti na Tajlandu oko 14 dana, otići u Kambodžu 2 – 3 dana, i možda, ako bude moguće, do Saigona u južnom Vijetnamu. Kasnije će se ispostaviti da ću znatno odstupiti od ovog plana. Dok čekam let, pada mi na pamet da bi možda mogao produžiti boravak tamo za još bar 7 dana. Dakle, potrebno je regulisati povratni let za Beograd. Predstavnica Turkish Airlinesa na aerodromu mi kaže da teško mogu da promijenim datum povratnog leta jer nema slobodnog mjesta, a i navodi mi neke astronomske sume novca koje moram platiti za izmjenu plana leta.

Za sada odustajem od promjene leta, pokušaću to da sredim u Istanbulu, još na aerodromu. Svaki dan više bi mi dobro došao. Cijena povratne karte od Beograda, preko Istanbula, do Bangkoka je oko 860 eura. Svi ostali su daleko preko hiljadu eura, osim Rusa, ali oni mi baš ne ulijevaju povjerenje. Nakon udobnog leta slijećemo na međunarodni aerodrom “Kemal Ataturk” u Istanbulu. Sada je oko 16.00 časova, a let za Bangkok mi je u 23.30. Dakle, imam nekoliko sati koje ću iskoristiti da se malo prošetam po Istanbulu. Ovdje mi viza ne treba, tako da izlazim iz aerodroma bez problema. Uzimam taksi i kažem taksisti da me vozi do Aja Sofije, jer je to jedino što mi je poznato u gradu. Taksista, umjesto da me vozi direktno do džamije, vozi me nekim uskim uličicama i čini mi se da nikada nećemo stići. Uzalud se nada da će mu to upaliti u vezi konačne cijene.

Obišao sam čuvenu Plavu džamiju ili džamiju sultana Ahmeda I, sagrađenu u periodu 1609 – 1616. godine. Preko puta nje se nalazi, još poznatija Aja Sofija. Izgradio ju je rimski car Justinijan između 532. i 537. godine. Tada je bila hrišćanska bazilika i centar istočnog hrišćanstva i najveća crkva cijelih 1000 godina. Godine 1453. Turci osvajaju Konstantinopol i po naređenju tadašnjeg sultana Mehmeda II, crkva se pretvara u džamiju. Sada je to muzej, koji na žalost nisam posjetio, ali to ću sigurno učiniti neki drugi put. Još neko vrijeme sam šetao po gradu i zatim se vratio nazad na aerodrom. Na aerodromu sam uspio da pomjerim povratni let za cijelih 10 dana, a morao sam da doplatim samo 50 eura. Sada imam punih 30 dana za Indokinu. Do polaska aviona, još se malo muvam po aerodromu, najveći mi je problem što nigdje ne postoji mjesto za pušenje. Konačno, tačno u 23.30, polijećem za Bangkok. Let će trajati preko 10 sati. Motori aviona će valjda izdržati. Ili neće?

THAILAND

 

24.07.2008 (dan 2)

Bangkok

Nakon leta koji je trajao cijelu noć, oko podne sljedećeg dana, slijećem na međunarodni aerodrom Suvarnabhumi u Bangkoku. Grad ima preko 8 miliona stanovnika, a šire područje oko 15 miliona. Lokalno ga zovu još i Krung Thep, što znači “grad anđela”. Thailand ima oko 67 miliona stanovnika, od kojih su 75% Thai i oko 14% Kinezi. Do 1949. godine se zvao Siam. Čim sam izašao iz aviona osjetila se velika promjena klime. Ovdje je uvijek toplo, čak i kada pada kiša. Nakon dužeg čekanja da mi udare pečat u pasoš i pregledaju vizu, idem prema izlazu aerodroma. Usput sam pokupio par mapa grada koje se tu mogu uzeti besplatno. Neki likovi na aerodromu me pitaju gdje sam smješten i preporučuju mi neke svoje hotele. Vjerovatno imaju procenat od hotela za svakog gosta kojeg im dovedu. Pošto mislim da takvi hoteli sigurno nisu nešto dobri, jer im inače ovo ne bi bilo potrebno, hladno im odgovaram da već imam rezervisan hotel i da me njihove ponude ne interesuju. Ispred aerodroma se nalazi gomila taksista i nastupa prava otimačina za putnike. Uzimam jedan i kažem mu da me vozi do dijela grada po imenu Khao San, jer se tu nalazi mnogo jeftinih gesthausa i hotela, a i kako vidim na mapi, lokacija je dobra, jer su sve važnije znamenitosti blizu. Khao San je carstvo backpackera i turista sa manjim budžetom. Velika je gužva u saobraćaju u ovo vrijeme pa se krećemo vrlo sporo. Nakon sat vožnje kroz grad, konačno stižemo. Na karti nalazim gesthaus gdje sam rezervisao sobu preko Interneta, u ulici Pra Athit, vrlo blizu rijeke, i blizu svih poznatih hramova i znamenitosti. Ovdje je vrlo živo, mnogo je stranih turista.



Smještam se u gesthaus po imenu Happy House. Ova rezervacija preko Interneta uopšte nije bila potrebna, jer bez obzira što se ovdje nalazi na hiljade turista, slobodnu sobu nije teško naći. A ovdje su gesthausi i hoteli jedan do drugog i ima ih bezbroj. Soba košta 485 bata, a i nije nešto naročito. Ispostaviće se kasnije, da mi je ova prva soba bila najgora od svih. Srećom, nisam nešto posebno zahtjevan što se tiče smještaja, mogu spavati u hotelu sa 5 zvjezdica ali mogu i na livadi, tako da nije problem što su mi dali malu sobicu, koja više liči na zatvorsku ćeliju i koja smrdi. Umoran sam od puta i nisam raspoložen da tražim nešto bolje. U okviru gesthausa je i restoran gdje je hrana stvarno jeftina, a nije loša. Odmah silazim dole, i uz kraći odmor uz pivo, posmatram mapu i gledam šta bi se moglo sad obići. Svaki trenutak je potrebno iskoristiti na najbolji mogući način. Odmah na izlazu mi prilazi par tuk – tuk vozača nudeći prevoz.

Tuk – tuk, posebno izgrađeni motor sa prikolicom za putnike, je najjeftiniji način prevoza u Tajlandu. Vjerovatno i najzanimljiviji, iako ima i svoju manu, a ta je da vas vozači obavezno voze do nekih svojih prodavnica, gdje morate ući, iako se ne mora kupiti ništa. Radi se o tome da za svakog kupca kojeg dovedu do neke od draguljarnica, zlatara ili prodavnica odjeće, tuk – tuk vozači dobijaju određeni procenat od novca koji putnici potroše u tim prodavnicama, a ako ne kupe ništa, onda dobijaju neke kupone za benzin. Svaki od njih ima nekoliko tih prodavnica u koje dovodi turiste i očigledno da se tu radi o dobro organizovanom prljavom poslu. Tako da kad idete tuk-tukom, možete očekivati da ćete morati nekih deset minuta glumiti da hoćete da kupite cipele od krokodilske kože za nenormalno visoku početnu cijenu, ili zlatnu ogrlicu ili nešto drugo. Cjenkanje se podrazumijeva. Ili jednostavno pokušati to sve izbjeći tako što će se reći vozaču da ne vozi do tih prodavnica, a da mu se zauzvrat da neki baht više. Tuk – tuk se može unajmiti za nekih stotinjak bata za cijeli dan vožnje po gradu. Tajlandska valuta se zove bat (baht). 1 euro je oko 50 bahta. Ovaj moj vozač tuk – tuka je neki teški luđak. Ne prestaje da se smije, a vozi velikom brzinom, te se pitam kada ćemo se prevrnuti pri nekom skretanju. Zove se Ten Tai i priča mi da je studirao pravo, ali pošto nije imao para počeo je taksirati. Još ga i djevojka ostavila, opet kaže, jer nije imao para. Ne izgleda mi nesretan, u svakom slučaju.

Svi Tajlanđani se stalno smiju i vrlo su ljubazni prema strancima. Turisti su veoma značajni za ekonomiju tako da ne treba nasjedati na njihove osmjehe. Jer ode novčanik uz osmjeh. Prolazimo pored Spomenika demokratije, gdje se najčešće okupljaju demonstranti. Obišli smo dva hrama, od kojih je prvi Wat Intharavihan ili „Stojeći Buda“, sa ogromnom statuom Bude visokom 32 metra. Nezaobilazno je da vam svi i na svakom koraku nude da vas odvedu na sexy predstave ili kako oni kažu pussy show ili ping – pong show. Drugi naziv se odnosi baš na to što djevojke rade sa ping – pong lopticama, ali i mnogo šta drugo. Tako da mi je i on predložio da posjetim jedan.

Malo sam sumnjičav, noć je, a on me vozi u neki sumnjivi dio grada, do neke kuće koja liči na neku kafanu u kojoj se okupljaju lopovi. Gore na spratu su predstave. Ulazim, naravno, Ten Tai će dobiti svoj dio što me ovdje doveo, i gore počinjem da se cijenkam za ulaznicu. Starija žena, vjerovatno bivša kurva u penziji, očigledno želi da me odere u vezi para, čak mi nudi i da poslije predstave mogu malo da se zabavim sa djevojkama. To mi za sad ne pada na pamet. Pošto sam se naslušao priča o ovim predstavama i moram to vidjeti svakako, jer je to obavezno, odlučujem da prihvatim za 800 bahta, sa uključenim i pićem. Slikanje je strogo zabranjeno, tako da moram ostaviti kod nje i mobilni telefon i fotoaparat. Nadam se da neće nestati. Ulazim u omanju prostoriju, koja je u polumraku sa manjim lightshow-om, na sredini je metalna šipka i mala bina, a okolo sa tri strane sjedišta za goste kojih ima desetak. Vidim da ima još bijelaca, dobro je. Neće me zadaviti, opljačkati i baciti tijelo u rijeku. Program traje konstantno. Smjenjuju se djevojke koje izvode razne vragolije sa ribicama, ping – pong lopticama. Jedna je čak izvukla odozdo i niz žileta povezanih lančićem.

Vjerovatno su žileti vrlo tupi, ali opet, izgleda dobro. Jedna od cura mi kaže da napišem svoje ime na papir i daje mi veliki flomaster. Pitam se, da neće biti neka nagradna igra, pa izvlačenje? Neee… ona je uzela taj flomaster, stavila list papira ispod sebe i napisala „Welcome to Bangkok Miroslav“, a nije pisala ni rukama, ni nogama, ni zubima…a piše odlično! Bolje piše picom nego neki rukom. Sumnjivo je koliko godina imaju ove cure i da li su uopšte punoljetne. Zatim su izveli čin sexa, jedna djevojka i mladić koji isto tako nema 20 godina. Nevjerovatno, stvarno se seksaju, kao dio predstave! Ova moja umjetnica u pisanju mi prilazi i sjeda pored mene da mi uruči onaj papir sa natpisom. Naravno, da joj trebam dati neku paru za to, stari trikovi. Dajem joj nešto malo bahta, ona kao nezadovoljna, traži još, ali ne dam više. Istovremeno pazim na džepove dok sjedi pored mene i privija se uz mene. Čovjek mora biti takav ovdje, jer se u suštini sve svodi na to da te ogule što bolje mogu. Nakon manje od sat vremena, predstava mi je dosadila i izlazim van. Stvari su srećom tu. Kasnije ću vidjeti da se ove stvari nude na svakom koraku, a i većinom nisu nešto interesantne. Više su smiješne nego erotične. Ko očekuje da se napali na ove stvari, teško da će se to desiti. Bez obzira na sve, nisam previše fasciniran, ali eto i to je odrađeno. Ova vožnja tuk – tukom noću ulicama Bangkoka mi je veoma prijala. Super osjećaj! Tako je barem prvi put, kasnije će to biti normalna stvar. Vraćamo se nazad do gesthausa i dogovaram se s Ten Taiem da me sačeka i sutra ujutro ispred pa ćemo ići u cjelodnevni obilazak grada. Najbolje je tako uraditi, unajmiti tuk-tuk za cijeli dan, pa imate i prevoz, a i vodiča. Zatim sam se malo prošetao po Khao San roadu.

Ulice su pune ljudi, hiljade turista, uglavnom zapadnjaka. Bangkok strašno smrdi, vaduh je sparan i toplo je. Ulicom se šire razni mirisi ili tačnije smradovi razne hrane koja se sprema i prži tu na ulici i prodaje. Na ulici se prodaje svašta: hrana, odjeća, žene… Mnogo je barova i noćnih klubova. Tražio sam rijeku koja je vrlo blizu, ali je nisam našao. Nešto me zeza stomak cijeli dan, da li je zbog promjene klime ili od puta, ne znam, ali vjerovatno je klima u pitanju. Sigurno je organizmu potrebno malo vremena za privikavanje. Večerao sam u restoranu gesthausa kasno, i jeo njihovo lokalno jelo “pad thai” koje se sastoji od riže, jaja, nekog povrća, piletine i ljutog crvenog čilija. Otišao sam na spavanje. Sutra će biti naporan dan. Kao i svaki sljedeći vjerovatno.

sledeća >>