05.05.2010 (dan 21)
Zanzibar
Spavao sam vrlo dobro. Čak nema ni komaraca. Ustali smo oko 8 i otišli na doručak i kafu u našem hotelu. Dali smo prljavi veš na pranje za 4.600 Tsh. Pranje naplaćuju po komadu odjeće i onda saberu. Oko 9.00 su došli momci s džipom. Nasuli smo benzin na pumpi i krenuli prema plaži Pongwe. Putevi na ostrvu su asfaltirani i nisu loši. Jedini problem su ludi vozači koji voze nenormalno brzo i sredinom ceste i sklone se u stranu tek kad dođu na metar od vozila koje ide iz suprotnog smjera. Sa obe strane puta su bezbrojne palme i prelijepi pejzaži. Došli smo u selo Chwaka. Plaža je razočarenje. Idemo dalje prema sjeveru, tačnije u selo Pongwe. Džip smo parkirali u selu, iza jedne kuće, odmah pored mora. Valjda neće skinuti gume ili izvaditi radio dok mi malo izvidimo situaciju na plaži. Ovo mjesto je odlično, ali dobro plivanje zavisi od plime. Sada je oseka i plaža je totalno neupotrebljiva. Kako stvari stoje, nećemo se tako lako okupati. Međutim, nije problem, imamo vremena, imamo džip i možemo gdje god hoćemo.
Plaža Pongwe
Ona dva pedera su nam dali mapu ostrva koja je za djecu. Ništa detaljno nije ucrtano, a na mapi nema ni sporednih puteva. Nastavljamo dalje prema sjeveru, uz istočnu obalu ostrva, prema selu Kiwengwa, 5 km odavde. Na mapi su nam ucrtane plaže pa idemo po redu. Tu je niz hotela koje drže Italijani. Plaža je ok, bijeli, sitni pijesak. Sad je tzv. “low season”, pa se sve može dobiti mnogo jeftinije. Uz pregovore, naravno. Džip smo parkirali na nekoliko metara od plaže, pored jednog restorana kojeg drže Italijani. Odmah je izašao crnac da nam ponudi da ručamo kod njega. Vidi se da dugo vremena nije upalio šporet ili rernu. Dao nam meni da pogledamo šta ima. Naravno, ručak je 10 $ za početak. Nakon kraćeg vremena je cijena pala na 4 $. Malo smo se šetali po plaži. Na nebu se pojavljuju crni oblaci. Počinje da pada jaka kiša. Dobro mi koristi ona “si nunoi ćoćote”, jer i ovdje ima dosta likova koji pokušavaju da mi prodaju neke suvenire. Kada je kiša stala, krenuli smo dalje ka sjeveru u selo i plažu Nungwi. Ova plaža je na krajnjem sjeveru ostrva. E ovo je pravo mjesto!
Kiwengwa
Dubina vode ne zavisi od plime i oseke tako da je plivanje moguće u svakom trenutku. Čak se i vrijeme popravilo pa sada sija sunce. A ima i bijelih turista. U svim selima na ostrvu je veći broj ribarskih čamaca koje oni ovdje izrađuju od drveta a zovu se dhow. Ovo selo je glavni centar na ostrvu za izradu tih arapskih čamaca. U baru na plaži sam popio jedno Kilimandžaro pivo.
Nungwi
Čini mi se da mi se ova vrsta najviše dopala od svih pa sam je dalje najčešće pio. Konačno se okupao u moru, tačnije u Indijskom okeanu. Ovo sa džipom je odlična ideja. Imamo potpunu slobodu da idemo gdje hoćemo i kad hoćemo. Definitivno, ova plaža je najbolja na ostrvu. Nakon dva – tri sata boravka na plaži, krenuli smo nazad ka Kamenom gradu. Opet problemi sa glupom mapom koja ništa ne vrijedi pa smo se morali raspitivati na svakoj raskrsnici ili skretanju.
Nungwi
Na jednoj raskrsnici pitam policajca kojim putem se ide prema gradu, a on se kao pravi pametan i kulturan i zahtjeva da se prvo pozdravimo pa onda pitanje. Eto i on mi drži lekciju o bontonu, a pitanje je kad se okupao zadnji put.
Nungwi
Stigli smo u grad i ostavili džip na dogovorenom mjestu kod anglikanske crkve da ga ona dva pedera pokupe kasnije. Danas smo prešli 160 km. Izašli smo u grad da večeramo. U dijelu grada koji se zove Forodhani gardens je svako veče tzv. riblja pijaca i tu se prži i prodaje riba svježe ulovljena u toku dana. Komadići pržene ribe se nabijaju na male štapiće i tako prodaju. Moguće je naći tunjevinu, ajkulu, kingfish, oktopuse, rakove i raznu drugu vrstu ribe. Uz to ide obično pomfri i neka salata. Izgleda prilično ukusno, ali meni malo nehigijenski, pa sam ipak to propustio ovaj put iako sam gladan.
Nungwi
Pustio sam da Željko prvi jede da vidim šta će biti, he he. Zatim smo otišli u neki restoran pun bijelaca, čak mi se čini da su svi bijelci na ovom ostrvu sada tu. Pojeo pizzu “mexicana” i popio sok za 9.000 Tsh. Malo je skupa, ali neću više da trpim gladan.
Nungwi
Sada mi žao što nisam jeo onu ribu. Naravno, opet nismo uspjeli da nađemo put nazad do našeg hotela. Malo smo se odmorili u sobi, pa izašli van da nađemo Internet café da pošaljemo poruku jednom momku, Srbinu koji radi u Aruši da ga pitamo za aranžmane za nacionalne parkove Ngorongoro i Serengeti. Svaka pomoć bi nam dobro došla, jer smo postali prilično slabi sa lovom a i sa vremenom. A pošto on organizuje safarije, možda bi mogli organizovati nešto povoljnije.
Jedan mladi Arapin nam je pokazao gdje je Internet café, nekih 10 metara dalje i tražio 1 $ za tu uslugu. Pa i ja bi rado radio takav posao. Načisto sam popizdio, a jes’ me nerviraju majmuni na ovom ostrvu! Ovdje ako nekog pitaš na ulici koliko je sati i ako ti odgovori, tražiće 1 $ za tu uslugu. Ovaj tupan je čak sat vremena stajao ispred Internet café-a i čekao da izađemo da traži svoj dolar. Pošto smo se dugo zadržali unutra, odustao je. Ovdje su ljudi veliki neradnici. Mentalitet je takav da svi prose i traže da im nešto daš, s tim što pokušavaju da te prevare na svaki mogući način i da naplate višestruko više nego što stvarno košta. A i usput, dok smo se vozili, imali smo priliku da vidimo da grupice crnaca uglavnom sjede ispred kuće, ili ispod nekog drveta u hladu i niko ništa ne radi.
Polje riže, Zanzibar
Tu i tamo se mogu vidjeti žene da nešto rade. Crnac radi samo kad bijelac drži bič u ruci, u protivnom je to “hakuna matata” filozofija. Šalim se, naravno. Pri povratku smo zapazili dobar restoran po imenu Sunrise, bar tako izgleda izvana, tako da ćemo sutra ići na klopu baš tu. Nešto razmišljam, kako su ovdje ružne žene pa to nema nigdje. Čak je i dobro što ih se većina pokriva i zamotava jer je tako užas manji. Čini mi se da su najljepše crnkinje u Burundiju i Ruandi, a ni Kenija nije loša po tom pitanju. Ove ovdje na Zanzibaru su katastrofa.