10.02.2015 (Dan 16)

Inle jezero

Ustao sam oko 8. Doručak imamo u našem hotelu i sastoji se od omleta i kafe. Moje tri bebice su totalno izbačene iz stroja. Željko je bolestan od hodanja od juče, Sinišu jezero ne zanima jer nema kazina na njemu, a Toniju se ne ide jer se mora platiti čamac. O njima bi se mogao snimiti dobar film. Nakon doručka sam otišao do turističke agencije da uzmem turu sa čamcem po jezeru. Kada sam sinoć pitao za cijenu, ona je iznosila 10.000 kyata za kraći put koji ne uključuje i ploveću pijacu. Isti čovjek mi sada kaže da je cijena 15.000 kyata. Mora da me je već zaboravio.

Rekoh mu da je sinoć rekao 10.000 kyata, ali on ostaje pri svome. U redu, idem sam do jezera, pa ću tamo naći nekog ribara koji će me voziti po jezeru. Ni to nije problem. Svaki ribar će da se upiša od sreće za 10.000 kyata. Naravno, to uvijek pali. Sada kaže da ima još dvoje ljudi koji hoće da idu pa da se priključim njima i podijelim troškove. U tom trenutku dolaze i to dvoje. To je jedan mladi par iz Budimpešte, Mikloš i Veronika. Mikloš je već platio za čamac 18.000 kyata, tako da je bio prilično srećan kada sam mu rekao da ćemo podijeliti troškove. Ovo je sada ispalo odlično. Za samo 6000 kyata koje sam dao Mađaru, dobio sam cijelodnevno krstarenje po jezeru. Polazimo tačno u 9.00. Vozimo se po jezeru malim motornim čamcem. Jezero Inle je dugačko 22 km i široko oko 11 km. Na obalama jezera se nalazi 17 sela koja se sastoje od kuća na vodi i koja su naseljena uglavnom narodom koji se zove Intha. Jezero nema tačno definisanu obalu i ne može se hodati obalom. Voda postaje sve plića i prelazi u močvaru i rastresito tlo. Prosječna dubina jezera je oko 2.1 m, sa najvećom dubinom oko 3.7 m. Lokalni stanovnici uzgajaju razne vrste voća i povrća tokom cijele godine, a oko sjevernog dijela jezera su velika polja riže. Ribolov igra važnu ulogu. Iako jezero nije veliko, ono u sebi sadrži nekoliko endemičnih vrsta ribe koje žive samo u ovom jezeru. Riba koje ima najviše u jezeru je jedna vrsta šarana i koja živi samo ovdje a zove se nga hpein.

Zanimljiv je način na koji lokalci uzgajaju povrće i voće na samom jezeru. To su plutajući vrtovi i sastoje se od nakupljene trave i zemlje koja čini vrt i koja se podupire štapovima od bambusa. Ovakvi vrtovi su nevjerovatno plodni zbog konstantnog prisustva vrlo hranljive vode. To su mala plutajuća ostrva u jezeru, a na nekim se može čak i hodati. Na jezeru je mnogo ribara sa svojim uskim, drvenim čamcima. Lokalni ribari imaju jedinstven način veslanja tako što stoje na čamcu i omotaju jednu nogu oko dugačkog vesla i tako veslaju. Na taj način im ruke ostaju slobodne, a to im istovremeno omogućava bolji pregled situacije na jezeru, tj. bolji pogled na plutajuća ostrva, kao i vodeni zumbul koji na nekim mjestima pokriva površinu jezera i predstavlja problem.

Ribari koriste mreže u obliku kupe čiji okvir je napravljen od drveta i bambusa. Na obalama jezera su male kolibe koje stoje na stubovima i izdižu se iznad vode nekoliko metara. Cijela sela su izgrađena na taj način. Zbog podizanja nivoa jezera za oko 1.5 m tokom kišne sezone, to je jedini mogući način gradnje.

Većina aktivnosti se odvija na vodi. U vodi se pere prljav veš i posuđe, ljudi se kupaju u toj vodi, a kod komšije se ide na kafu tako što se sjedne u čamac i dođe do njegove kuće. Osim ako im kućice nisu povezane nekim mostićem na drvenim stubovima izdignutim iznad vode. Ribari čim spaze dolazak turista odmah počinju sa svojim čudnovatim veslanjem, i dolaze do čamca sa turistima pokazujući im ribu koju su ulovili. Naravno, na kraju traže nešto malo para za tu predstavu.

Prvi naš cilj za danas je najjužnija tačka naše rute, selo i hram Taung Tho Kyaung. Na putu do tog sela prolazimo pored mnogo plutajućih sela. Na kraju se ulazi u jedan vodeni kanal koji vodi do obale gdje se i iskrcavamo. Ovdje je već nekoliko desetina čamaca sa turistima. U daljini, na jednom uzvišenju, jasno se vidi hram Taung Tho Kyaung.

Da bi se stiglo do hrama, treba proći kroz dugi niz stolića sa suvenirima. Na ulazu mi je neki klipan tražio 500 kyata za korištenje kamere, ali sam ga ignorisao. Popeo sam se gore i ušao u hram koji i nije pretjerano zanimljiv. Nakon sat vremena vraćamo se do čamaca. Idemo prema sjevernoj strani jezera. Sa obe strane su drvene kuće na vodi i grupisane su tako da formiraju između sebe vodene ulice. Zaustavljamo se u selu In Paw Kone i tu posjećujemo malu radionicu tekstila. Ulazimo u tkaonicu gdje žene tkaju šalove na način koji se koristi već vijekovima.

Sve rade sa svojim rukama i nogama. To je užasno dosadan posao sa jednoličnim pokretima cijelo vrijeme. Prosto je nevjerovatno kako žena radi rukama dok istovremeno pomjera nogama pedale od štapova bambusa. U jednom dijelu radionice je žena koja siječe nožićem stabljike lotusa i iz njih izvlači tanke niti koje spaja u dugi niz. Naravno, jasno mi je da je ovo klasična zamka za turiste i da sada slijedi pokušaj da nam uvale neke šalove. Ovo je sve predstava, čak se pitam i da li uopšte i rade kada nema turista. U prizemlju je prodavnica, tj. skladište gotovih proizvoda. Žena pokušava da me ubijedi da kupim neke šalove za 5, 10, 20 $. Možda bi i kupio nešto samo kada bi znao da su stvarno ovdje proizvedeni i na ovakav način. Ali da kupujem robu masovno proizvedenu u nekoj fabrici u Kini, a za koju mi ovdje prodaju priču da treba mjesec dana da to ispletu, e to neće moći! Ovo je postalo kao na Tajlandu! Počeli su da me vode po prodavnicama. Nastavljamo dalje i čamcem dolazimo do sela Nam Pan gdje je mala radionica srebra i zlata. U svakoj od ovih malih radionica na vodi nas dočekuje neki njihov vodič koji nam objašnjava cijeli proces rada. Prvo nam pokazuje rudu koju tope i iz nje dobijaju srebro. Zatim srebro tope u male kalupe i prave razne predmete. Slično rade i sa zlatom. Na kraju lanca su staklene vitrine sa gotovim proizvodima. Sa mnom neće imati sreće jer nemam namjeru da kupujem nešto.

Mađari su kupili neke srebrne lančiće i ukrase. Mikloš je ovdje sa djevojkom, pa normalno da se čovjek nije mogao izvući. Zatim slijedi posjeta selu kovača. Ovdje prave noževe, mačete i razne druge metalne predmete. Noževi mi se već i sviđaju, iako ne znam da li bi me pustili u avion s tim. Pravimo kraću pauzu za ručak. Na vodi je malo veća kuća sa velikom terasom i to je restoran Royal Palace. Sjeli smo i imamo lijep pogled na jezero.



To i nije teško, jer je restoran direktno na jezeru, uzdignut nekoliko metara iznad vode na drvenim stubovima i može mu se prići samo čamcem. Ipak, cijene su duplo veće nego u selu Nyaung Shwe. S obzirom da ručamo na jezeru, logično je da probam neku ribu iz jezera. Naručio sam prženu ribu na Intha način i rižu. Riba košta 5000 kyata. To je jedna vrsta šarana koji živi samo u ovom jezeru i koja čini većinu ulova svakog ribara. To je endemična vrsta i ja upravo učestvujem u zločinu njenog istrebljenja. Riba je vrlo ukusna i dodali su mnogo nekog sosa i začina. Nakon ručka se vraćamo u čamac i posjećujemo selo u kojem prave drvene čamce. Dva momka su upravo rezali neku veliku dasku sa ogromnom testerom. Kažu da im treba oko mjesec dana da završe jedan čamac i da turistički čamac košta 2.500 $, a obični ribarski 800 $. Ovdje ne prodaju prave čamce, ali su pokušali da nam prodaju neke male makete i igračke u obliku čamaca. Odmah pored je mala prostorija u kojoj nekoliko žena ručno pravi cigare.

To su cigare poznate pod imenom cheroot i sastoje se od smotanog lišća duvana, a često im dodaju i različite arome. Kupio sam dva paketića, jedne obične i jedne sa okusom meda. Cijena jednog paketića od 10 cigara je 700 kyata. Ispušio sam jednu cigaru i uopšte mi se nije svidjela.

Prošli smo kroz selo Tha Lay i obišli smo hram Phaung Daw Oo Paya. Hram mi nije pretjerano zanimljiv. Našem vodiču tj. vozaču motornog čamca kažem da nas sada vozi do sela “longnecks” u kojem bi trebali vidjeti žene sa dugim vratovima. To nam je bilo u opisu našeg putovanja. Malo sam glupo očekivao da ću se šetati po selu i vidjeti te žene u svom prirodnom okruženju, ali sam se razočarao.

Čovjek nas je dovezao u jednu prodavnicu suvenira u kojoj su na jednoj klupici sjedile tri djevojke u tradicionalnoj odjeći i nizom “zlatnih” obruča oko vrata, naslaganih jedan na drugog tokom dugog vremena da bi se izdužio vrat. Ne znam ko ovdje izgleda gluplje.

Ove jadne žene koje pokazuju turistima kao životinje, ili ja koji ih sada gledam? I ovo bi trebalo da je “longnecks village”?! Kakva prevara! Izlazim poprilično bijesan i razočaran. Ne pada mi na pamet da nešto kupujem. U susjednoj radionici prave male suncobrane i prodaju ih. Kada smo došli gomila djevojaka je zauzela svoja radna mjesta i počele su da glume da nešto rade. Jasno je da ih ovdje uopšte i ne prave ručno, nego da su uglavnom tvornički proizvedeni. Žena me nagovara da kupim jedan, ali mi sada ovo već sve ide na živce pa sam joj sa podsmijehom rekao “made in China”! Od onoga što sam planirao, ostalo mi je još samo da vidim tzv. Jumping Cat manastir, ali za to više nemamo vremena jer se moram vratiti u selo Nyaung Shwe do 17 časova. Imamo bus za Mandalay u 18.00. Kako sam čuo, to je neki manastir u kojem je neki stari monah izdresirao mačke da skaču kroz obruče. Taj monah je svakako umro i mačke više niko ne dresira, pa pretpostavljam da je i to neko sranje za turiste. Vozač čamca mi kaže da nam treba oko sat vremena da se vratimo. Iz tog razloga sam mu rekao da odmah krene nazad. Mađari nemaju ništa protiv.

Ovo putovanje po jezeru danas je generalno dobra stvar, iako ne treba previše očekivati od ovoga. Sve je pretjerano turistički i često iritirajuće. Stvar je u tome što te lokalci posmatraju kao glupu ovcu za šišanje. Jedino originalno u svemu su ribari na jezeru, i ako ništa drugo, put vrijedi zbog njih, kao i zbog same vožnje čamcem po jezeru.

U selo sam se vratio nešto prije 18.00 časova. Dakle, ova avantura je trajala od 9.00 ujutro do 18.00. Zadovoljan sam. Moja tri saputnika su došli na Inle jezero, a jezero čestito nisu ni vidjeli. Sjedili su u hotelu cijeli dan i kurčili se po Facebooku postavljajući svoje “selfije” sa putovanja. Čak mi se čini da neki od njih i ne putuju zbog sebe, nego zbog drugih. Ako nema pristupa Internetu, dan je propao. Pozdravio sam se sa Mađarima. Možda se vidimo jednom u Budimpešti. Nisu loši. U 18.30 smo krenuli za Mandalay.

<< prethodna                                                                             sledeća >>