03.05.2010 (dan 19)

Dar es Salaam

Ujutro me dočekao fantastičan hotelski doručak! Kako ih nije sramota! Šnita hljeba, mrvica marmelade i smrdljiva bijela kafa. Nakon “doručka” smo izašli u grad. Nemamo pojma kuda da idemo, jer ne znamo tačno ni gdje smo. Na mapi koju imam nije upisan naš hotel tako da ne možemo da odredimo početnu tačku. Grad je prljav i smrdi. Dar es Salaam, iako zvanično nije glavni grad države, to sigurno jeste faktički jer je to glavni politički i ekonomski centar Tanzanije. Ime grada znači “kuća mira”. Grad ima preko 3 miliona stanovnika. Glavni grad je jedan propali projekat koji se zove Dodoma, vještački napravljen grad u centralnom dijelu države koji nije uspio da postane ništa osim većeg sela u kojem su sagradili par vladinih zgrada, parlament i ostale gluposti. Sve do polovine 19. vijeka, ono što je danas Dar es Salaam nije bilo ništa drugo nego jedno od brojnih ribarskih sela na istočnoj obali. 1880-tih godina grad je posebno dobio na značaju kao dio Njemačke Istočne Afrike, kada njemačka kolonijalna vlast seli glavnu luku iz grada Bagamoyo u Dar es Salaam.

1891. godine u Dar je preseljena kompletna kolonijalna administracija i od tada je Dar es Salaam glavni politički i ekonomski centar zemlje. Dar es Salaam ima veliki problem sa sirotinjskim četvrtima ili slamovima. Po procjeni UN-a, oko 70 % stanovnika živi u slamovima u užasno lošim životnim uslovima, najčešće bez struje i tekuće vode. Bogati žive u vilama na obali mora, daleko od centra grada. U centru grada je opet sirotinja. Dar es Salaam je podijeljen na tri distrikta: Ilala, Kinondoni, and Temeke. Na mapi vidim da bi strogi centar grada trebao biti tu gdje je spomenik Askari. Idemo tamo, usput se raspitujući kuda se ide prema spomeniku. Svi nas upućuju na policijsku stanicu. Kasnije smo ukapirali da askari znači policija, obezbjeđenje ili tako nešto. Nakon sat vremena lutanja, konačno smo ga našli. Askari spomenik je podignut 1927. godine u znak sjećanja na poginule afričke vojnike u Prvom svjetskom ratu koji su se borili u sastavu britanskog korpusa. To je bronzana statua vojnika, askera, koji u rukama drži pušku sa bajonetom. Centar grada izgleda lijepo, uredno je i čisto, sa dosta poslovnih zgrada i banaka. Ostatak grada je teško sranje. Glavna ulica je Samora avenija koja spaja clock tower i ovaj naš spomenik. Ulice su pune ljudi, a mnogo žena nosi njihove tradicionalne haljine u drečavim bojama koje se zovu kanga.

Razmijenili smo po 100 eura u mjenjačnici i dobili 180000 Tsh – dosta dobar kurs. Popili smo kafu za 1000 Tsh u nekom restoranu koji se zove JJ. Pošto sutra ujutro idemo za Zanzibar, mislili smo da bi bilo pametno odmah danas kupiti karte za brod, pa smo otišli do pristaništa i “Azama fast ferries” transportne kompanije i uzeli karte za 35 $. Brod polazi sutra ujutro u 7.00. Odmah preko puta kompanije je katedrala St Joseph koju su sagradili njemački misionari 1902. godine.



Sagrađena je u gotskom stilu i sada je tu sjedište nadbiskupije grada. Nastavili smo s obilaskom grada. Nedaleko je i crkva St Albin. Otišli smo na Internet. Malo smo se umorili od šetanja pa bismo rado negdje sjeli i popili neko pivo. Ali nigdje ne vidim takvo mjesto. Pitao sam nekog momka na ulici da li zna gdje se može popiti pivo i on nas je odveo u neku zavučenu kafanicu koju mi sami nikad ne bi pronašli. Pozvali smo i njega da popije jednu s nama. Momak se zove Said i iako je musliman to mu nije problem. Počela je da pada kiša. Sklonili smo se u obližnji botanički vrt, koji je tu još od njemačkih kolonijalnih vremena. Kiša nam je dobro došla i da pobjegnemo od nekog dosadnog lika koji nas je gnjavio da nam proda neke slike koje je navodno on naslikao. U vrtu nema ništa zanimljivo osim nešto malo cvijeća. Kiša je padala oko 15 minuta.

Zatim smo sjeli u neki jednostavan bife i tu smo ručali. Pasulj, govedina i neki ljuti začin koji oni zovu pili pili. Toliko je bilo ljuto da sam se sav preznojio. Nastavili smo šetnju po gradu i prošli dijelom grada u kojem se nalaze strane ambasade. Tu nam se nakačio neki lik iz Angole bez jedne noge, kaže da je stao na minu, i priča i priča… Navodno spava u crkvi džabe. Na kraju je tražio da mu damo malo para. Stara tehnika, prvo uspostavimo prijateljske odnose, pa onda napad. Od nas je dobio samo prijateljski pozdrav. Uz pomoć mape grada uspjeli smo se sami vratiti u naš hotel. Usput je Željko stao na neki rđav ekser i uplašio se side. Bili smo u supermarketu gdje smo kupili vodu, sok i cigare. Naveče sam sjedio za šankom u baru našeg hotela, gdje sam pijući neko tanzanijsko pivo po imenu Safari, zajedno sa gomilom crnaca gledao malo fudbalsku utakmicu na TV-u.

Prate i oni ligu šampiona i dobro su upoznati čak i sa našim igračima. U baru je dobra atmosfera. A i pivo.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>