Putopisac

Arbanasi

09.09.2016 (dan 7)

Veliko Tarnovo, Arbanasi

Ustao sam oko 8. Smještaj u ovom hostelu je toliko dobar i sve je tako čisto i miriše da stvarno ne mogu pušiti u sobi iako to najčešće radim. Jutarnju kafu sam popio u jednom kafiću sa terasom i divnim pogledom na jedno od tri glavna brda između kojih je smješten grad. Pred mojim očima je brdo Sveta gora, na kojem je veličanstvena građevina koja sadrži umjetničku galeriju, kao i veliki, čudni spomenik u obliku visokog metalnog šiljka oko kojeg su 4 jahača koji predstavljaju 4 kralja iz dinastije Asen. Druga dva brda su Trapezica i Carevec i sva tri su međusobno razdvojena rijekom Jantrom.

Veliko Tarnovo

Veliko Tarnovo

Danas sam planirao da obiđem sve značajnije crkve u gradu, a zatim i da posjetim čuveno selo Arbanasi. Imam mnogo toga da uradim danas, a to će značiti i mnogo hodanja. Mapa koju sam juče kupio je odlična tako da će sve ići lako. Prvo idem da vidim crkvu svetog Konstantina i svete Elene iz 1872. godine. Ono što me najviše iznenadilo, a posebno s obzirom na njen divan izgled, je to da je trenutno napuštena i zaključana. Vjerovatno planiraju neku restauraciju koja još nije počela. Idem glavnom cestom prema Carevecu i dolazim do glavne katedrale u gradu – crkve svete Bogorodice. Prepoznatljiva je po svojim plavim kupolama. Nastavljam dalje i krećem se prema dijelu starog grada koji je smješten pored rijeke, odmah ispod tvrđave Carevec, između brda Carevec i Trapezica, a zove se Asenova mahala. To je prastari dio grada u kojem su za vrijeme Srednjeg vijeka živjeli bogati trgovci, a bio je i centar vjerskog života. Dokaz za to su i brojne preživjele crkve na ovom malom prostoru. Jedna od najznačajnijih je svakako Crkva 40 mučenika.

Crkva 40 mučenika

Crkva 40 mučenika

Da bi se došlo do crkve, potrebno je proći ispod mosta, gdje se i naplaćuju ulaznice od 6 leva. Žena nije imala sitno, pa sam platio samo 3 leva. Crkva je sagrađena 1230. godine u čast pobjede cara Asena II nad Vizantincima. Crkva sadrži neke od najvažnijih spomenika bugarske istorije, kao i grobove najvećih bugarskih careva Kalojana, Asparuha, Besara, Dobrosava i drugih. Unutra su stubovi sa urezanim natpisima Kana Kruma koji je vladao od 803. do 814. godine, stub Cara Asena II, kao i grobovi dvojice najvećih bugarskih careva – Kalojana i Asena II i njegove žene Ane Marije. Car Asen II je naredio da se na jednom mermernom stubu ispiše priča o toj velikoj pobjedi protiv epirskog despota Teodora Komneusa kod sela Klokotnica, 22. marta 1230. godine. Kasnije sam saznao i zanimljiv podatak o porijeklu Bugara. Originalni Bugari zapravo uopšte nisu bili Sloveni.

Grob svetog Save

Grob svetog Save

Brojna bugarska plemena su naseljavala područje od Crnog do Kaspijskog mora. 632. godine su se ta plemena ujedinila pod vladarem koji se zvao Kan Kurbat i polovinom 7. vijeka su došla na područje današnje Bugarske. Pošto ih je bilo mnogo, Vizantija im je dozvolila da tu ostanu. Oni su se pomiješali sa Slovenima i preostalim Tračanima da bi na kraju uzeli jezik i običaje Slovena. Car Asparuh je uspostavio Prvo bugarsko carstvo koje je trajalo od 681. do 1018. godine i čiji je glavni grad bio Pliska, današnji Šumen. Sukobi između Bugara i Vizantinaca su trajali vijekovima. Kan Krum „Strašni“ je čak opsjedao Konstantinopolj. Najvažnija stvar za mene je to da je ovo mjesto gdje je sahranjen sveti Sava. Sveti Sava je umro 12. januara 1236. godine, nakon povratka iz svete zemlje i sahranjen je u ovoj crkvi dva dana kasnije. Srpski kralj Vladislav je dva puta slao delegacije svom tastu, bugarskom caru Asenu, da dobije dozvolu da prebaci Savino tijelo u Srbiju, ali je uvijek bio odbijen.

Katedrala svete Bogorodice

Katedrala svete Bogorodice

Tek kad je lično došao kod bugarskog cara, dobio je traženu dozvolu i Sava je prebačen u manastir Mileševa, 6. maja 1237. godine. Odmah preko puta ove crkve se nalazi mala crkva Uspenja Bogorodice.

Crkva Uspenja Bogorodice

Crkva Uspenja Bogorodice

Ova crkva je sagrađena 1923. godine, na temeljima crkve iz 14. vijeka. Trenutno je zatvorena pa sam samo sjeo ispred crkve da se malo odmorim i zapalim cigaretu. Ispred crkve su stari grobovi nekih sveštenika. Par desetaka metara dalje je crkva svetog Petra i Pavla. Ispred crkve neka žena zalijeva cvijeće u vrtu. Ostavlja svoj posao i pita me da li želim da posjetim crkvu. Ljubazna je i otključava mi crkvu i pušta me unutra. I ovdje se plaća ulaz od 6 leva, ali žena traži još 5 leva ako hoću da slikam. Za ovako malu crkvicu mi se to učinilo već malo previše, pa sam rekao bez slikanja.

Crkva svetog Petra i Pavla

Crkva svetog Petra i Pavla

Ova crkva je zbog svojih freski jedna od najzanimljivijih u Tarnovu, a sagrađena je u ranom 13. vijeku. Pošto sam davno odustao od korištenja engleskog jezika u Bugarskoj, žena odmah shvata da sam Srbin i vodi me da mi pokaže freske svetog Save.

Crkva svetog Petra i Pavla

Crkva svetog Petra i Pavla

Unutrašnjost crkve je prelijepo oslikana freskama iz 14. i 15. vijeka, i što je najbitnije, sve su originalne. Pričamo o religiji i freskama. Mene najviše zanima sudbina svetog Save, ali nažalost, većinu njenog izlaganja nisam razumio. Ipak mi bugarski ne ide toliko dobro. Shvatio sam da je Sava bio sahranjen u crkvi koju sam posjetio prije 15 – tak minuta i da je car Asen nešto zabranio, ali nisam shvatio šta.



Rupe u priči sam popunio tek kada sam došao kući, a to sam već objasnio. Uglavnom, shvatio sam da pojma nemam o religiji, a ni srpskoj srednjovjekovnoj istoriji što je prava sramota za jednog eksperta za Prvi i Drugi svjetski rat, Rimsko carstvo, Hune, Mongole, Krstaše, Stogodišnji rat, Indijance itd. Najgluplje pitanje koje sam mogao postaviti se odnosilo na moje čuđenje gdje se nalazi tijelo svetog Save sada. Zamolio sam je ipak da napravim par fotografija unutar crkve i ona mi je to dozvolila. Pitam je kako se može stići do sela Arbanasi. Objašnjava mi da mogu stići tamo i pješke ako samo nastavim putem iz Asenove mahale, preko nekog mosta i zatim samo slijedim put nekih 4 – 5 km uzbrdo.

Veliko Tarnovo, Asenova mahala

Veliko Tarnovo, Asenova mahala

Znam da mogu uzeti taksi do Arbanasija koje je i glavnim putem udaljeno oko 4 km od grada, ali mi se ideja hodanja kroz šumu i brda mnogo više sviđa. Taksijem bi tamo bio za 10 minuta, ovako će mi trebati 3 sata. Ali avantura ispred svega. Ići ću pješke do Arbanasija, ali prvo ću obići još dvije crkve koje su sa druge strane rijeke. Prelazim preko mosta na rijeci Jantra i šetajući uskim ulicama među starim kućama dolazim do male crkve svetog Georgija. Za nju se pretpostavlja da je sagrađena 1616. godine na ruševinama srednjovjekovne crkve, a uništena tokom turske invazije. Obnovljena je početkom 18. vijeka. U dvorištu crkve sam sreo nekog čovjeka koji je tu nešto radio. Lik se zove Zdravko i novinar je. Živi u kući odmah pored crkve i on ima ključeve od crkve koja je trenutno zaključana.

Crkva sveti Georgi

Crkva sveti Georgi

Nisam insistirao da ide kući po ključeve jer nisam ni htio da ga prekidam u njegovom poslu, a i sada mi je već stvarno postalo svejedno jer sam se nagledao crkava da sam miran do kraja života. Pričali smo o raznim stvarima oko pola sata. Rekoh mu da pišem putopise, pa nas ta činjenica pomalo čini kolegama. Zdravko mi objašnjava kako da stignem pješke do sela Arbanasi. Čak mi je sve i nacrtao, iako mi to nije bilo potrebno jer sam sve shvatio nakon par minuta. Mislim da bi on pričao sa mnom cijeli dan, ali ja moram da idem dalje. Čak je postao i malo dosadan sa svojim objašnjenjima kako da stignem do sela. Dobro čovječe, jasno mi je! Ipak, hvala mu. Pozvao me u svoju kuću, ali sam ljubazno odbio i obećao da ću navratiti po povratku iz Arbanasija. Moja obećanja ne vrijede ni pišljivog boba, to je već poznato. Nedaleko odavde je najstarija crkva u Tarnovu, crkva svetog Dimitra. Zdravko mi je rekao da je i ona zaključana pa sam odustao od ideje da je pogledam izbliza. Samo sam napravio jednu fotografiju sa nekih 50 metara udaljenosti. Vraćam se preko mosta i idem putem pored ckve svetog Petra i Pavla prema selu Arbanasi. Ovo selo je moj glavni cilj za danas, a poznato je po velikom broju starih crkava i manastira. Prelazim preko jednog uskog metalnog mosta i dalje nastavljam asfaltiranim putem kroz šumu. Sada je već podne i prilično je vruće. I ja znam da izaberem pravi trenutak za pješačenje. Vodu, naravno, nisam ponio. Negdje sam izgubio i upaljač te ne mogu ni cigaru zapaliti u trenucima kada pravim odmor od hodanja. Nisam ni siguran da li sam na pravom putu. Usput sam sreo neke lokalce i oni su mi rekli da imam još oko 3 km da hodam ili oko 45 minuta.

Asenova mahala, rijeka Jantra

Asenova mahala, rijeka Jantra

Nakon nekog vremena, kada sam se već prilično umorio, stižem do nekog malog vještačkog jezera na kojem je neka kafana. Mojoj sreći nema kraja! Tu je neka tabla sa mapom ovog terena i označenim značajnim tačkama. Ovo je neki park Ksilifor. U kafani nema nikoga i zatvorena je. Ne, neeee! Ipak, sreća me još nije napustila. Tu je mala prodavnica i od žene koja radi unutra tražim pivo i upaljač. Uzeo sam domaće, lokalno pivo Boljarka, koje se proizvodi u Velikom Tarnovu. Žena ne prodaje ni upaljače ni šibice, ali je ipak nekako uspjela da nađe neki ogromni upaljač. Zapalio sam cigaretu i sjeo za sto ispod jednog drveta, u hladu. Ovo je pravo uživanje! Kako meni malo treba da budem zadovoljan! Crkavam od umora, sav sam u znoju, sjedim u hladovini, pijem hladno pivo i uživam u prirodi oko sebe dok mi šumske ptičice cvrkuću iznad glave. Kako mi se čini, ovo je neki nacionalni park. Pivo Boljarka sigurno nije prva liga, ali je sada najbolje. Vratio sam ženi praznu flašu i nastavio dalje. Sasvim se lijepo sporazumijevam sa Bugarima. U početku nije bilo lako, ali potrebno je malo vremena da se uho navikne. Sada sam već sišao sa asfaltiranog puta i krećem se šumskom stazom koja je na nekim dijelovima jedva vidljiva. Cijelo vrijeme se pitam da li sam na pravom putu. Sa lijeve strane sam vidio TV toranj, što bi trebalo da znači da jesam na pravom putu.

Pogled na grad iz Arbanasija

Pogled na grad iz Arbanasija

Nakon nekog vremena sam izbio na glavnu cestu. U daljini se vidi selo. Zastajem na kratko pored jedne kuće pored puta jer sam vidio divne crvene jabuke u dvorištu. Taman sam ispružio ruku preko kamenog zida da dohvatim jednu kada me zaskoči seoska džukela koju uopšte nisam primjetio. Malo je nedostajalo da me uhvati za ruku. Nažalost, jabuka je ostala van mog domašaja. Odustajem od jabuka, ne toliko zbog psa koliko zbog neprijatnog osjećaja ako vlasnici izađu iz kuće i shvate da kradem jabuke. Arbanasi se nalazi na brdu iznad Velikog Tarnova i odavde se cijeli grad sasvim lijepo vidi u daljini. U selu sam oko 13 časova. Arbanasi su osnovali hrišćani iz Albanije u 15. vijeku. Selo ima veoma bogatu istoriju i poznato je po velikom broju crkava iz 17. i 18. vijeka, kao i prepoznatljivoj arhitekturi iz vremena nacionalnog buđenja. Zbog svega toga, danas je Arbanasi popularna turistička destinacija, činjenica koja mi se nimalo ne sviđa, jer znam da mogu da očekujem gomile dosadnih turista. Prvo značajnije spominjanje ovog sela u istoriji počinje sa dekretom otomanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog iz 1538. godine, prema kojem je sultan poklonio ovo selo zajedno sa još tri susjedna sela svom zetu Velikom veziru Rustem paši. Arbanasi je bio oslobođen plaćanja poreza i postao je vrlo jak ekonomski i trgovački centar.

Arbanasi

Arbanasi

Na svom vrhuncu, od druge polovine 17. i do kraja 18. vijeka, selo je imalo preko 1000 kuća, uglavnom cijenjenih i bogatih trgovačkih familija. Zanatstvo je bilo vrlo razvijeno, posebno zlatarstvo, izrada predmeta od bakra kao i proizvodnja svile. Bila su poznata i vina proizvedena iz okolnih vinograda. U tom periodu su nastale i brojne crkve od kojih su mnoge i danas tu. Došao sam do centra sela i tu, u jednoj prodavnici, kupio sam sladoled i sjeo na zid pored ceste da se malo odmorim. Napravio sam neki grubi plan šta ću ovdje obići, a to znači 5 – 6 crkava, 2 manastira i jedan muzej. Kada to završim, sješću u neki od restorana da ručam i popijem pivo. Prvo sam obišao najstariju crkvu u selu. To je crkva rođenja Hristova iz 17. vijeka. Ulaz u crkvu se plaća 6 leva. Slična stvar je u svim crkvama u selu. Ako išta vrijedi da se vidi u Arbanasiju, onda je to sigurno ova crkva. Spoljašnjost crkve nije naročito impresivna. Radi se o prilično niskoj, dugačkoj građevini bez zvonika, ali je zato unutrašnjost nevjerovatna!

Crkva rođenja Hristova

Crkva rođenja Hristova

Crkva se sastoji od pet prostorija, a ne postoji ni jedan kvadratni centimetar površine koji nije pokriven freskama koje su prelijepe i oslikane u periodu između 1632. i 1649. godine. Ikonostas je ručno rezbaren i isto tako izgleda veličanstveno.

Crkva rođenja Hristova

Crkva rođenja Hristova

Ovo je definitivno najljepša unutrašnjost crkve koju sam vidio. Uspio sam da napravim i nekoliko dobrih fotografija bez blica iako je fotografisanje strogo zabranjeno. Na to me pomalo uvredljivo upozorila jedna Francuskinja koja je vodila grupu francuskih turista sa gerijatrije koji su u prosjeku imali 90 godina. Eh, ti ćeš da mi kažeš matora vještice! Nisam znao da je slikanje zabranjeno jer nigdje i ne postoji takav znak ili upozorenje. Samo mi još treba da mi neki usrani Francuz dođe ovdje i da mi govori šta je zabranjeno, a šta nije. I još da me uči kulturi, a pola planete su pobili i opljačkali.

Manastir sveti Nikola

Manastir sveti Nikola

Idem putem prema manastiru sveti Nikola. Manastir je u jednom udubljenju i izgleda prilično novo. Iznad ulaza je veliki natpis „Manastir sveti Nikolai Čudotvorac“. Atmosfera u manastirima je vrlo opuštajuća i mirna.

Crkva sv. Arhangela Mihaila i Gavrila

Crkva sv. Arhangela Mihaila i Gavrila

Tako je i u ovom slučaju. Srećom ovdje nema ni turista pa je i to mogući razlog za taj mir. Ali ne vidim ni monahe, a čini mi se i da je crkva zaključana, pa odlazim i ja. Svi uzgajaju bijelo grožđe. Sljedeća na redu je crkva svetih Arhangela Mihaila i Gavrila iz 16. vijeka. I ova crkva sadrži veoma impresivne freske, uporedive onima iz crkve rođenja Hristovog. Na ulazu radi neka starija žena kojoj sam platio ulaz od 6 leva. Zamolio sam je da napravim samo jednu fotografiju unutra, što mi je i dozvolila. Napravio sam ih desetak. Nakon izlaska iz crkve sam se upoznao sa ženom koja tu radi i prodaje ulaznice. Sjedila je na trijemu stare kuće u kojoj je živio sveštenik sa porodicom u vrijeme dok je crkva još bila aktivna. Sve ove crkve su sada muzeji i u njima se ne obavlja vjerska služba. Žena ima 64 godine, rođena je ovdje i sada je u penziji. Ovdje radi zadnje dvije godine.

Crkva sv. Arhangela Mihaila i Gavrila

Crkva sv. Arhangela Mihaila i Gavrila

Kaže da je stanje u Bugarskoj generalno vrlo loše, i da svi gledaju kako da odu iz zemlje. Svi su razočarani Evropskom unijom, za koju ona ima poseban i pomalo šaljiv naziv „Europski sojuz“, aludirajući na to da se nije ništa mnogo promjenilo od odlaska Sovjeta. Kaže i da lokalni stanovnici sela uglavnom prodaju svoje kuće i zemlju i odlaze na Zapad. Na njihovo mjesto dolaze novopečeni bogataši koji ovdje grade velike vile. Ovo selo ima tradiciju u tim stvarima. I komunističke budže su ovdje gradile vile, a prije njih, za vrijeme Otomaskog carstva, i mnogi turski vlastelini i begovi. Mjesto se nalazi u lijepom okruženju, okruženo brdima sa šumom, a vazduh je čist. Tu su i šume za šetanje i lov, kao i dobra zemlja za vinograde. Pričao sam sa ženom dobrih pola sata. Dosta se može naučiti o lokalnim prilikama na ovaj način. Kaže da jedu uglavnom hranu sa Zapada, a da je njihova poljoprivredna proizvodnja namjerno uništena. Nisam uspio da je utješim činjenicom da je isto takvo sranje i kod nas. Mi i Bugari imamo toliko sličnosti. Stvarno mi nije jasno zašto smo toliko puta ratovali. Kažu da se najžešće tuku oni što su bliski. Suprotnosti malih razlika. Bugarska je trebala ući u Jugoslaviju nakon Drugog svjetskog rata, ali Staljinu to ipak nije odgovaralo. Možda je i bolje tako, vjerovatno bi se morali tući i sa njima 90-tih. Žena mi je dala i još par korisnih informacija. Tako sam saznao da iz sela imam bus prema gradu u 17.30, kao i da su neke crkve koje sam zacrtao za obilazak zatvorene zbog rekonstrukcije. Na kraju smo se lijepo pozdravili.

Manastir svete Bogorodice

Manastir svete Bogorodice

Sve pa i najmanje uličice u selu su označene i imaju svoje ime. To je vjerovatno zbog turista, da se ne bi gubili u zapetljanoj mreži malih uličica. Teren oko sela čine šumoviti brežuljci, a na jednom od njih je i Arbanasi. Nakon toga sam posjetio manastir svete Bogorodice. Ovo je neki ženski manastir. Jedna monahinja mi je otključala vrata ckve i pustila me unutra. Zapalio sam svijeću za Slobu. Ko zna koja mi je ovo po redu. Unutra je prilično mračno i slabo se šta vidi. Sjeo sam za sto ispred crkve, okružen vinovom lozom i cvijećem. Ovo mjesto je idealno za pisanje. Tako je mirno. Čovjek jednostavno poželi da čita knjigu ili da piše. Ovdje sam se zadržao oko pola sata. Zatim sam na kratko svratio do crkve svetog Georgija. Ispred crkve je veoma lijepo sazidan izvor vode. Ispred crkve sam zatekao jednu stariju ženu. Pitao sam je, pokušavajući kao i uvijek, da moj govor što više liči na bugarski – „Voda, dobra li je za pijenje?“ „Da, mnogo ubava!“ – odgovara ona. Riječ „ubavo“ sam prvi put čuo kao sasvim mali klinac od svoje babe Velike iz okoline Leskovca. Crkvu nisam obišao, ali sam se dobro napio vode sa tog izvora. I jeste, mnogo je ubava! Šetam se uličicama sela i dolazim do jedne zanimljive kuće na kojoj je oznaka da je muzej. To je Konstantsalieva kuća, originalno izgrađena još u 17. vijeku, ali kasnije restaurirana u stilu Bugarskog nacionalnog buđenja. Tražeći dobar položaj da je uslikam, otišao sam na zadnji dio kuće u dvorištu. Iz kuće, sa gornjeg sprata, niz drvene stepenice upravo je izlazila velika grupa njemačkih turista. Kada je i poslednji izašao, ja sam ušao unutra.

Arbanasi, Konstantsalieva kuća

Arbanasi, Konstantsalieva kuća

U kući su sve prostorije uređene i namještene onako kako su izgledale u tom vremenu. Ovo je kuća nekog bogatog trgovca koji je ovdje došao iz Rumunije, iz Konstance. Prizemlje je sagrađeno od kamena i sastoji se od prostorija za poslugu, podruma i ostave. Na gornjem spratu, koji je dobrim dijelom od drveta, nalaze se gostinjske sobe, porodične sobe i kuhinja. Lik je imao čak i dva toaleta na gornjem spratu. Jeste da se toilet sastoji samo od jedne trokutaste rupe u drvenim daskama, ali vjerujem da su govna išla dolje, direktno ka posluzi. Nakon nekoliko fotografija izlazim napolje. Taman sam pomislio kako sam ih zeznuo što nisam platio ulaz, jer sam ja zapravo ušao na izlaz, kad je mlada Bugarka istrčala za mnom na ulicu. Izvinite, ovo je muzej! Morate platiti ulaz! Uh, ne mogu se ja nigdje provući džabe. Sve i jedna ulaznica u ovom selu košta 6 leva. Odoše još dva – tri piva za ovu glupost! Koga briga za lopova – Rumuna i njegova dva toaleta?!

Arbanasi, Konstantsalieva kuća

Arbanasi, Konstantsalieva kuća

Nakon ovoga sam došao do crkve svetog Dimitra koja je bila zaključana. A i nije mi izgledala zanimljivo svakako. Za danas mi je dosta crkava i manastira. Ako ovako nastavim, postaću monah. Moram se dobro napiti kada dođem kući, čisto da opet uspostavim ravnotežu. Nedaleko od Velikog Tarnova je i manastir Preobraženja, četvrti po značaju u Bugarskoj. Planirao sam i njega da obiđem, ali mislim da više nemam vremena za to. A i šta bi mi značilo, jedan manastir više ili manje? Cijela Bugarska mi je već pomalo dosadila. Preko puta bus stajališta, u centru sela, sjeo sam u jedan restoran da ručam i sačekam bus za grad u 17.30. Restoran ili kako ga Bugari zovu mehana, zove se Ljetna gradina i smješten je u staroj kući građenoj u stilu 19. vijeka. Odmah sam uzeo hladno Zagorka pivo. Noge me bole od hodanja. Muka mi je od roštilja, pljeskavica i teške hrane. Samo to jedem već 10 dana. Iz tog razloga sam naručio prženu pastrmku i ovčarsku salatu. Koliko vidim, dovoljna bi mi bila samo i ova salata. Ovčarska salata se sastoji od kačkavalj sira, šunke, kuvanih jaja, feferona, luka, krastavaca, paradajza i maslina. I ima je cijelo brdo! Opet ću da se unesrećim sa hranom. Konobar je mlad momak, sa izbrijanom glavom i izgledom neonaciste. Smijem se kladiti da je član partije ATAKA. Ipak je vrlo ljubazan. Bugarska kuhinja mi se sviđa i slična je srpskoj, ako ne i ista.

Arbanasi, mehana

Arbanasi, mehana

A nije ni skupa. U restoranu se može dobro jesti za desetak leva. Za one štedljivije, fast food je oko 2 – 3 leva. Sa novcem se lako snalaziti, lev je vezan uz euro, jedan euro je dva leva. Srpska muzika se čuje iz restorana preko puta u kojem sjedi nekoliko pijanih Bugara koji pjevaju i galame. Izgleda da će se pobiti međusobno svakog trenutka. Čekam bus koji treba stići u 17.30. Grad je samo 4 km odavde, i da nisam umoran to bih prehodao. Imam još pola sata, i da nekako ubijem vrijeme, prošetao sam do crkve svetog Atanasa. Ona žena je bila u pravu – crkva je zaključana. Što je još gore, opasana je zidovima visine 4 metra tako da se ništa i ne vidi. Sudeći po krovu koji se pomalo nazire, rekao bih da ne vrijedi ni truditi se oko nje. Sa ovim sam završio sve što sam planirao u Arbanasiju. Vratio sam se do bus stajališta i ušao u minibus koji je stigao tačno na vrijeme. Minibus vozi preko bus stanice Jug, sve do centra grada. Izašao sam nedaleko od mog hotela. Odmah sam kupio litru vode i sve popio. Prokleti feferoni, volim ih! Prije nego što se vratim u sobu idem da uradim još dvije stvari. Trebam vidjeti kada imam bus za sutra i koliko je karta, pošto sam strašno utanjio s parama, a zatim i riješiti one dvije crkve sa moje mape, a koje su blizu mog hotela. Moram precrtati sve sa mape i spiska, iako mi je već muka od crkava. Raspored jutarnjih autobusa za Sofiju mi savršeno odgovara, a i cijena od 19 leva me prijatno iznenadila. Kao što sam i pretpostavio, one dvije crkve su zatvorene i nisu bile vrijedne truda. Jedna od njih je crkva svetog Kirila i Metodija i sagrađena je 1861. godine. Još sam se i prilično namučio da ih nađem u uskim uličicama starog grada.

Veliko Tarnovo, Stari grad

Veliko Tarnovo, Stari grad

Pored crkve su desetine mačaka. Primjetio sam da sve dolaze iz jedne male, trošne kuće, preko puta crkve. Već mi se pred očima formirala slika lude babe sa jednim zubom koja živi sa stotinu mačaka. Šetajući se ulicama, za oko mi je zapalo da su sve prodavačice u buticima u gradu starije žene od nekih 50 godina. Kod nas cure moraju biti maloljetne da bi radile u butiku. Mrtav umoran se dovlačim do hotela i bacam u krevet. Sada je 19.00 časova, a hodam neprestano od 9.00. Mislim da neću nigdje izlaziti večeras. Svakako ovdje i nema mnogo toga da se radi naveče. Oko 21.00 sam ipak izašao da popijem jedno pivo i da se pozdravim sa Bugarskom. Otišao sam na isto mjesto gdje sam jutros pio kafu. Sviđa mi se ta terasa od tog restorana. Mjesto se zove Lino bar. Popio sam dva točena Zagorka piva i malo se presabrao u vezi novca. Računao sam da ću moći podići nešto para sa bankomata u Bugarskoj, ali nakon tri neuspjela pokušaja sam odustao. Sada imam tačno toliko da se mogu dovući kući. Znači, ako popijem koje pivo više, može mi zafaliti za kartu. Pravi sam genije za finansije! To se uvijek dešava. Bugarska je u suštini prilično dosadna zemlja. Zašto sam uopšte i došao ovdje? Iz dva razloga. Prvo, obilazio sam familiju u Leskovcu, pa rekoh sebi, zašto ne bih prešao malo i u Bugarsku, jer je blizu. Drugo, prije desetak godina sam obišao bugarsko primorje, pa mi je ostao centralni i zapadni dio zemlje nezavršen. To sam sada završio i što se mene tiče, Bugarsku skidam sa liste zemalja na ovoj planeti.

10.09.2016 (dan 8)

Veliko Tarnovo, Sofia, Niš

Popio sam jutarnju kafu u Lino baru. Odjavio sam sobu u hostelu i otišao do bus stanice Jug. Bus za Sofiju polazi u 09.20. Nakon tri i po sata dosadne vožnje sam stigao na Centralnu bus stanicu u Sofiji. Ova stanica je samo za saobraćaj unutar zemlje. Stanica za međunarodni saobraćaj se zove Serdika i to je susjedna zgrada, par desetina metara dalje. Prebacio sam se na pravu stanicu. Bus za Niš imam tek u 16.00, što znači da ću morati da se ubijam od dosade naredna tri sata. Do Niša vozi samo neka bugarska kompanija Matpu i karta je 24 leva. Imam još 13 leva, pa sam sjeo u neki bife preko puta bus stanice. Ovaj bife je izgleda srpski. Uzeo sam Šumensko pivo i dvije kobasice. Hrana je bila užasna, što se uvijek može i očekivati oko bus stanice. Još preko ove smrdljive hrane mi je neka Ciganka sa susjednog stola nešto dobacivala i predlagala nešto što nisam razumio. Vjerovatno je neki sex za par leva iza nekog drveta bio u pitanju. Tačno da ti se život smuči. Sofija je puna Cigana, a u zadnje vrijeme su im se pridružili i ovi imigranti i izbjeglice iz arapskih zemalja tako da je to sada pravi cirkus.



U Niš sam stigao oko 16.00 i odmah ušao u drugi bus za Smederevo jer je taj bio poslednji. Dogovorio sam se sa mojim prijateljem Željkom da navratim kod njega u Smederevsku Palanku. Za Palanku ne postoji direktan bus, pa sam pitao vozača da li ovaj prolazi pored Smederevske Palanke. Vozač kaže da je logično da uzmem ovaj bus koji ide za Smederevo, pa da onda tamo uzmem neki lokalni bus ili taksi do Smedervske Palanke. Odmah sam shvatio da mi tu nešto opasno smrdi. U glavi imam mapu cijelog svijeta, ali karta Šumadije mi je nepoznanica. Ipak, imam osjećaj da Smederevska Palanka ima veze sa Smederevom kao sa Madagaskarom. Bože, ko sve vozi autobus u Srbiji! Srećom sam kontaktirao Željka koji mi je objasnio da izađem na benzinskoj pumpi kod Velike Plane, gdje će me on pokupiti. Vozača Kolumba sam zamolio da mi stane na toj pumpi i tako je i bilo.

<< prethodna