25.04.2010 (dan 11)
Fort Portal, Kabale
Ustali smo i platili sobu 10.000 Ush. Dok smo sjedili ispred gesthausa pojavio se i Hassan i malo smo sjedili ispred. Hoće stvarno da mu pošaljemo PC. Dao nam je svoju adresu, a ja njemu svoj mail. Možda mu ga stvarno i pošaljemo. Dao nam je korisne informacije kako da stignemo do Ruande. Otpratio nas je do matatua i zamolio vozača da nam naplati koliko treba tj. 5000 Ush do mjesta Kasese. Krenuli smo oko 9. Matatu je, naravno, prepun. Iz sela Kasese smo odmah uzeli drugi matatu i krenuli ka selu Ishaka. U toku vožnje jedna baba mi je rekla da je bolje da idemo u mjesto Mbarara, jer odatle imamo i matatu i bus Kigali – Kampala koji se može presresti.
Južna Uganda, na putu ka Ruandi
Tako smo i uradili. Odmah po dolasku u Mbararu gomila taxista navaljuje na nas. Jedva smo im pobjegli. U ovim malim mjestima svi bulje u nas kao da smo Marsovci. Pitao sam policajca koji je upravo regulisao saobraćaj gde da čekamo bus, a on nas uputio da idemo pored pošte. Došli smo tamo i tu su nas ubijedili da uđemo u matatu koji vozi do Katune, mesta na samoj granici. Malo je skuplje, ali žuri nam se. Bilo bi lijepo preći granicu prije noći. Guzica otpada od sjedenja. Ništa nismo jeli cijeli dan. Opet. Usput smo stali i kupili par kg malih banana za 1000 Ush. Sve smo pojeli. Poludiću od banana! Oko nas je divan pejzaž. Mi smrdimo, ali smrde i crnci. Stigli smo u Kabale oko 18.00. Ovaj peder od vozača nas je slagao, ne vozi do granice, a do tamo je još 30 km. Bijesni smo zbog ovog vozača. Desetine taksista i motorista nas je opkolilo i hoće da se pobiju ko će da nas vozi. To nije nimalo prijatna situacija. Što je najgore od svega, ubrzo će noć. Moramo preći granicu prije mraka, jer biti ovdje, na granici Ugande i Ruande tokom noći, znači igranje sa životom. Dajemo 5000 Ush nekom čovjeku, a u kola ulaze još dva tipa. Sva naša čula su maksimalno napregnuta. Ko su sad pa ova dvojica?
Južna Uganda, na putu ka Ruandi
Njih su trojica a nas dvojica, u divljini smo, bez civilizacije, a u džepovima imamo novca koliko oni nikad nisu vidjeli na jednom mjestu. Samo pazim da taksista ne skrene u šumu sa glavnog puta. Srećom stižemo do Katune. Izlazimo iz Ugande i pješke prelazimo neutralni teren. Uganda je završena. Pojavljuju se novi problemi. Ovi na granici nam prvo kažu da ne daju vize. Eto ti sad! Kažu nam da trebamo prvo popuniti online formular, što sam i pokušao veče prije, ali nisam uspio, jer je formular glup. Ako pogriješiš na jednom mjestu, moraš sve ispunjavati iz početka, tako da sam odustao. Nakon stotinu pitanja, daju nam vize po 60 $. Ipak im trebaju pare. Prelazimo granicu i sad smo u Ruandi.
RWANDA
Promjenio sam 10 eura, čisto da imamo za prevoz. Ušli smo u matatu koji ide za Kigali. Karta je 2000 Rwf. Valuta je ruandski franak. Ovdje se priča francuski jezik. Mjesto s druge strane je Gatuna. Noć je. Vozimo se noću cestom punom rupa, malo asfalt, malo zemlja. Pored mene sjedi jedna fina, crna djevojka. Kaže da studira ekonomiju u Ugandi. Zna pomalo engleski, te je pitam da li zna neki hotel u Kigaliju. Započinjemo priču od sat vremena. Zove se Esperance Niyonteze. Ona sama se ponudila da mi da broj telefona i mail.
Kigali
Ne živi u Kigaliju nego sat vremena prije, u nekom selu. Pozvao sam je da dođe, pa da idemo na piće. Ona kaže da će morati pitati roditelje pa će javiti. Prije nego je izašla obećao sam joj poslati mail. Nakon pola sata crnac sprijeda mi daje telefon i kaže mi da me neko treba.
Ko će mene trebati u Ruandi? Ona mala zove da se javi da je stigla kući i da je ok. Šokiran sam. Ne mogu da vjerujem, javila se da kaže da je stigla kući, kao da se znamo godinama. Pitam se da li je neki plan u pitanju da nas opljačkaju, jer ona i ovaj crnac se znaju. Vidjećemo, bićemo na oprezu. Rekla je ovome momku da nas smjesti u neki hotel i da joj javi da li smo dobro i gdje smo. Ovaj lik je stvarno išao s nama i obišli smo 3 hotela. Već je pola 12, i Kigali nam izgleda strašno noću. Desilo se ono što smo htjeli izbjeći po svaku cijenu – stigli smo u Ruandu u ponoć. Ne znamo ni gdje ćemo, nemamo ni njihovog novca, i nikog ne znamo.
Kigali
A ne znamo čak ni gdje se tačno nalazimo. Oko nas se odmah okupilo nekoliko sumnjivih likova sa pitanjima gdje idemo. Još kad nam je prišao lik sa „kalašnjikovim“ u ruci, e to je bio vrhunac. Željko je uzviknuo: „Jeb’o te pa ovaj ima pušku!“ A oči mu širom otvorene! Treba ostati miran u takvim situacijama. Panika može samo pogoršati stvari. Momak s puškom je pripadnik nekog obezbjeđenja objekata. Inače, da je bio u civilu, bilo bi svašta. Sobe u ovim hotelima koje smo obišli su užasno skupe, a ništa ne valjaju. U jednoj je milion komaraca, a na zidu protrča gušter. U hotelu Auberge la caverne uzimamo sobu za 18.000 Rwf, što je skoro 25 eura. Mnogo za ovu rupu, ali nemamo izbora. Ovaj lik se zove Isaak i stvarno nam je pomogao. Uzeo sam i njegov broj telefona pa ćemo se čuti sutra za neko piće. Da li je moguće da su ljudi ovoliko dobri? Naš evropski bijeli mozak to ne može da shvati. Mi odmah očekujemo neku prevaru. Čovjek mora biti vrlo oprezan u ovakvim situacijama. Esperance se javila i rekla da će nas posjetiti sutra. Vidjećemo šta će biti. Možda mala hoće da je vodimo kući u Evropu. Samo ne znam šta je gore Bosna ili Ruanda? A da ja nju pitam da ja ostanem u Ruandi? Eto super, ako se opet zarati u Bosni, imam kod koga pobjeći u Ruandu. A i ona može pobjeći u Bosnu ako se opet zarati u Ruandi. E baš smo se našli! Svaki dan mnogo trošimo. I neka mi neko samo kaže da je Afrika jeftina! Istuširali smo se i malo pregledali trenutno finansijsko stanje. Do danas sam potrošio oko 700 eura. To nije dobro nikako. Imamo i TV u sobi, koji čak i radi.