21.02.2011 (dan 28)

Jerantut, Taman Negara

Ustao sam u 6.15 i otišao do bus stanice da vidim kad su busevi za sjever. Još je noć. Na ulicama nema nikog kao ni na bus stanici. Želio sam da vidim kakva je situacija s prevozom do Taman Negare i kasnije do Perentiana prije nego što me ogule ovi iz turističke agencije. Mislim da nema mnogo smisla ići ni na željezničku stanicu, jer vjerovatno ni tamo sad nema nikog. Malo kasnije smo otišli u agenciju NKS i kupili karte za sve transporte do parka, kao i bus karte za Perentian, tačnije Kuala Besut. Tu je takođe uključena i posjeta jednom domorodačkom selu u Taman Negari, kao i noćno šetanje po džungli sa vodičem, a predviđen je i prevoz riječnim putem do nacionalnog parka. Sve to za dvije osobe – 100 evra. Mnogo? Ubijam se računajući da li je to dobar posao i koliko su nas zajebali. Znam sigurno da jesu, ali pristajem da budem malo prevaren – ne mnogo. Najveći problem je u tome što nemamo mnogo vremena – mnogo toga trebamo uraditi za samo nekoliko dana. Iz tog razloga sam spreman platiti malo više. Ispred agencije nas čeka kombi i polazimo prema selu Kuala Tembeling, odakle ćemo ići rijekom do Taman Negare. Cijena brodića do tamo je 35 RM i to je već plaćeno. Tu se dobije i dozvola za ulazak u nacionalni park.

Velike su kazne ako nemaš tu dozvolu, pa nas upozoravaju da je stalno nosimo kod sebe. Na pristaništu nas čeka malo iznenađenje! Ovdje nema nikakvog brodića, nego idemo uskim, dugačkim drvenim čamcem na čijem zadnjem kraju je pričvršćen motor. Ova vrsta kineskog čamca se zove sampan. No, dobro, to mi se čak i više sviđa.

Tačno u 9.30 polazimo na put rijekom Tembeling, a ispred nas je 60 km prelijepe divljine sa obe strane rijeke. Zanimljivi su mi nazivi rijeka u ovom regionu – skoro sve rijeke nose imena nekog grada ili mjesta. Tako da je lako pogoditi kako se neka rijeka zove. Dan je prelijep, a putovanje vrlo prijatno. Gusta šuma se pruža sa obe strane, a povremeno nailazimo i na manje grupe vodenih bivola.

Ovdje je moguće vidjeti i nekoliko drvenih, primitivnih koliba pripadnika domorodaca Orang Asli. Ova ideja da idemo čamcem niz rijeku, a ne busom, je bila sjajna. Nakon 3 sata stigli smo u selo Kuala Tahan. S jedne strane rijeke je selo, a s druge je ulaz u nacionalni park Taman Negara. Na rijeci je nekoliko plutajućih restorana na splavovima koji su ujedno i turističke agencije koje organizuju transport i razne druge aktivnosti u džungli. Mi pristajemo na LBK restoran, a tu je i NKS Travel agencija. Nacionalni park Taman Negara je prvo osnovan 1937. godine kao zaštićeno područje pod imenom Kralj Džordž V, a nakon sticanja nezavisnosti dobio je sadašnje ime koje znači jednostavno – nacionalni park. Za ovaj nacionalni park kažu da ima najstariju kišnu šumu, a tu je i trećina od svih malajskih tigrova (a procjena je da ih ima samo 300), kao i preko 600 slonova, što je najveća populacija u jugoistočnoj Aziji. Tu su i grupice pripadnika plemena Orang Asli koji žive životom kako su oduvijek živjeli – bez ikakve civilizacije. Njima je dozvoljeno da tu love manje životinje i ostavljeni su na miru jer je njihov negativan uticaj na okolinu zanemarljiv. Najveća atrakcija je svakako kanopi, viseća staza podignuta u krošnjama drveća u dužini od 400 metara. Ova je najduža na svijetu. Sad je već 13.00 sati, a kanopi se zatvara u 15.00, tako da moramo požuriti ako želimo da stignemo na vrijeme. A u 15.00 imamo i zakazanu posjetu selu Orang Asli, tako da nam je sve u sekundu namješteno. Treba preći na drugu stranu rijeke. Tu su momci sa motornim čamcima – sampanima i dovoljno je dići ruku i eto ih. Riječni taksi košta jedan ringit.

Prebacujemo se na drugu obalu i evo nas na ulazu u nacionalni park. Tu se registrujemo da smo ušli i krećemo brzo stazom Bukit Indah do kanopija. Do tamo imamo bar pola sata hodanja kroz džunglu, pola sata da pređemo preko kanopija i pola nazad i to je to. Mogli bi se vratiti na vrijeme. Ako se ne izgubimo, naravno. Nakon hodanja od 1.6 km, stižemo do kanopija. Tu je mala drvena kućica i tu se naplaćuju karte od 5 RM. Dozvoljeno je da maksimalno četvoro ljudi bude u jednom trenutku na kanopiju. Počinjem da hodam preko uske drvene daske čvrsto se držeći za ogradu od konopaca. Sve počinje da se ljulja i uopšte nije prijatno prvih par metara. Daske škripe i imam osjećaj da će sve svakog trenutka puknuti i da ću tresnuti dole na zemlju. A tu ima preko 20 metara visine. Jednostavno, to je prirodno ponašanje jer čovjek nije navikao da hoda na visini na tako nestabilnoj podlozi. Poslije par minuta ide mnogo lakše. Sad mi se ovo već strašno sviđa. Super stvar! Hodamo među krošnjama kišne šume. Vraćamo se nazad i dolazimo do rijeke. Tu je i super resort samo što je skup, oko 300 RM za jedno noćenje. To je jedini smješajni kapacitet s ove strane rijeke tj. u području nacionalnog parka. Opet se taksi – čamcem prebacujemo na drugu stranu i do restorana LBK.

Stižemo taman na vrijeme jer se za 15 minuta polazi u posjetu selu Orang Asli. Krećemo motornim čamcem prema selu i nakon 20 minuta vožnje rijekom izlazimo na obalu. Tu je nekoliko koliba od drveta i bambusa. Orang Asli je naziv koji se ovdje koristi za pripadnike različitih domorodačkih grupa i plemena a u prevodu znači „izvorni, prirodni ljudi“. Procjena je da ih u Maleziji ima oko 150.000. Vodič nam je jedna Kineskinja, vrlo je iskusna, sa odličnim poznavanjem običaja domorodaca. Cura stvarno radi svoj posao fantastično. Pošto su ovi domorodci očekivali našu posjetu, obukli su neku odjeću na sebe, inače uglavnom hodaju goli kad nisu blizu turista. Bave se lovom, ribolovom i skupljanjem plodova u šumi. Kineskinja kaže da oni strašno poštuju prirodne zakone i trude se da nikako ne narušavaju prirodnu ravnotežu.

Od šume uzimaju samo onoliko koliko im je dovoljno da prežive. Prisustvujemo paljenju vatre sa komadom drveta i nekim kanapom. Zatim nam objašnjava kako i od čega se prave strelice i duvaljka. Neke strelice umaču u otrov kad idu lov. Na kraju sam i sam pokušao da gađam iz duvaljke, i to dva puta, ali sam oba puta promašio cilj. Ova posjeta košta 45 RM po osobi, i čini mi se da cijela stvar, iako je zanimljiva, ne vrijedi baš toliko. Nije ovo loše iskustvo, iako bi duplo manja cijena bila u redu. U programu imamo još i noćno hodanje po džungli. Sa vodičem, naravno. Mislim da to otkažemo jer mi se čini da bi to moglo biti bez veze, jer se ionako ništa neće vidjeti, a i dosadilo nam je hodanje.



Ni sam više ne znam koje nam je ovo hodanje po džungli po redu, pa mi to više nije toliko uzbudljivo. Otkazaćemo i onaj bus do Perentiana. Tu sam se malo zaletio kad sam kupovao taj aranžman, a kad sve troškove saberem, onaj peder iz agencije me je zajebao sigurno za bar 50 RM. Ovdje nema smisla prenoćiti, jer sam ja zamišljao da ćemo spavati u nekom šatoru u džungli, ali toga ovdje nema. Spava se u nekom od hotela u selu Tahan, a to je dosadno. Spavanje u džungli je moguće, ali pod uslovom da ponesemo svoj šator, kojeg, naravno, nemamo. Večeras imamo noćni voz koji ide kroz džunglu pa mu je i naziv „jungle train“, a ide u 23.55 i 02.00, što je mnogo bolja varijanta nego da idemo busom sutra ujutro. Tako ćemo dobiti još jedan dan, a i putovanje bi trebalo biti udobnije.

U restoranu na rijeci smo ručali. Ja sam uzeo supu tom yam sa povrćem, ali sam odustao nakon par zalogaja. Opet sam našao velikog crva u supi. Prošli put sam prešao preko toga, ali ovog puta mi je dosta. Idem do Kineskinje da je pitam za otkazivanje ovih stvari i da nam vrate novac. Kineskinja je fantastična. Kakva žena! Priča bez prekida, ali zna mnogo. Radi već 16 godina kao vodič. Kaže da nema problema u vezi vraćanja para. Još nam savjetuje da kupimo piva u Džerantutu, jer u gradu Kota Bharu je skupo i teško ga je i naći. U selu Kuala Tahan bus staje na stajalištu ispred seoske škole. Čekamo bus koji će krenuti za Jerantut u 19.30. Nakon pola sata čekanja polazimo. Odmah po dolasku u Jerantut idem do željezničke stanice da se raspitam za vrijeme polaska voza. Voz polazi u 2 ujutro, a planiram da uzmemo kola sa spavanjem. Voz ne ide direktno do grada Kota Bharu nego do selendre po imenu Wakaf Bharu.

Otišli smo do supermarketa i kupili neko voće i konzervu tunjevine za mene iako ne znam gdje ću je pojesti. Cijeli grad je pun nekih velikih, crnih buba koje su strašne. Velike kao vrabac, lete i krekeću kao žabe. Oko 22 smo otišli nazad do hotela Sri Emas. Ne znam isplati li se dati 15 RM za sobu samo na 2 – 3 sata. Istuširati se možemo i džabe ali kako i gdje smazati ovu konzervu tunjevine? U hotelu je jedan kompjuter, ali neko dvoje Čeha su sjeli i ne skidaju se sa Interneta. Kako mi samo idu na živce! Vidim da četuju na jebenom Fejsbuku već satima. Zašto ste uopšte i dolazili ovamo ako 5 sati provodite na kompjuteru? Čak su i Česi i Poljaci počeli da putuju po svijetu. Eh, šta smo dočekali, kad se samo sjetim kakva su bijeda nekad bili, i šta smo mi bili za njih. Baba iz hotela nam vratila 170 RM zbog otkazivanja busa za Perentian i noćne džungle. Iako smo hodanje po džungli platili 50 RM, baba nam je tu vratila 40. Sveukupno, ovi iz agencije su nas zajebali za nekih 30 – 40 RM. Čim se malo opustim, odmah udare po džepu. Čekamo ispred hotela da nam prođe vrijeme. Imamo još dva sata do polaska voza. Gladni Čeh se i dalje ne skida sa Interneta. Dođe mi da mu odem tamo i da ga istresem sa one stolice.

Ispred hotela sam pojeo onu konzervu tunjevine. Iznad glava nam lete dosadne velike bubetine. Čak sam pomislio da su neke ptice u pitanju. Toliko velike bube nikad nisam vidio. Izgleda da su aktivne samo noću. Nikad nisam previše volio insekte, a ovo je već pretjerano.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>