26.01.2015 (Dan 1)
Beograd
Danas krećem na put u meni već dobro poznato područje Indokine. Sa ovim putovanjem bi trebao završiti sa tim regionom za sva vremena. Ono što još uvijek nedostaje da bi kompletirao to područje je Burma, Halong Bay, kao i središnji dio Vijetnama. Dio ekipe je Željko, momak sa kojim sam bio u Istočnoj Africi 2010. godine. Ostalu dvojicu nikad prije nisam vidio. Momci su Siniša i Toni. Siniša voli luksuz i fine stvari, što i nije glupo, ali nisam siguran koliko će toga imati u jednoj Burmi. Ja volim da se valjam u blatu kada su ove stvari u pitanju. Toni je Makedonac, egzotični lik iz Ohrida kakvog još nisam upoznao. Željko je garantovao da su momci u redu i da su iskusni putnici. Znam da to nije previše pametno, ali eto, rizikovaćemo. Ljudi su različiti i teško je uskladiti želje i zanimanja na ovakvim putovanjima. Odmah na aerodromu se pokazalo da su moji strahovi opravdani. Momci su ponijeli velike kofere sa točkićima, stvar koju ne mogu očima da vidim. To znači da se možemo pozdraviti sa avanturom tipa Indiana Jones. Kasnije, kada sam čuo da je Makedonac ponio tri pidžame, fen za kosu i hranu, zamalo nisam poželio da se ubijem. Problem je što smo već kupili sve avionske karte unaprijed, što je generalno uvijek glupa ideja, pa mi nema mrdanja. Šta je tu je. Daj bože samo da se vratimo živi. Zadnjih mjeseci su padali malezijski avioni pa se prvi put osjećam malo nelagodno. S obzirom kako mi sve ide u zadnje vrijeme, ništa me ne bi iznenadilo. Prvi put mi ni moral za putovanje nije na nekom visokom nivou, tako da i nisam previše učestvovao u planiranju puta. Za avionske karte i destinacije je zadužen Željko. Moj zadatak je proučiti definisane lokacije. Znači, Željko je to isplanirao otprilike ovako: dolijećemo u Hong Kong, zatim brodom do Makaoa, avionom do Bangkoka, iz Bangkoka let do Yangona, let iz Mandalaya preko Bangkoka do Hanoja, let iz Saigona do Kuala Lumpura, i na kraju KL – Doha – Beograd. Kada želiš da prođeš jeftinije, uvijek ćeš platiti skuplje. To je staro pravilo. Tako će i biti. Kada se pogleda na mapu ovog dijela svijeta, i kada se vidi naša šema letova, čovjek se uplaši. Otprilike, kao da si iz Kanade doletio u Norvešku, a vraćaš se nazad iz Grčke! Ali avionska karta do Hong Konga i nazad iz Kuala Lumpura od 550 eura je bila daleko najpovoljnija za ubacivanje u ovaj region. Tu je i vječni problem sa Kineskom novom godinom, kada cijene svega idu gore. Iz tog razloga smo i kupili unaprijed sve avionske karte.
U 14.00 smo poletili sa manjim avionom A-320 kompanije Qatar Airways. U Ankari smo imali tzv. tehničko sletanje, a zatim nastavak leta do Dohe. Na displeju koje je ugrađeno u sjedište pratim rutu leta. Zanimljivo, pametni su, letimo u obliku slova L, jer zaobilazimo Siriju i Irak. Poslije onog malezijskog aviona u istočnoj Ukrajini ne treba rizikovati. Nije pametno ispitivati protivavionsku odbranu ISIS-a. Pogotovu kada te oružjem snabdijevaju Amerikanci i Izraelci. Imali smo vrlo dobar ručak u avionu. Oko 22.30 smo sletili na Hamad International Airport u Dohi. Ovo je, naravno, moderan aerodrom. Moramo čekati na aerodromu oko tri sata. Vani je temperatura oko 18 °C. Ne znam da li ima išta dosadnije od čekanja na aerodromima. Vidim da ovdje na održavanju toaleta rade isključivo Indijci. Indijci su obično ili programeri ili čiste toalete. U 00.55 se ukrcavamo u veliki avion A330-300 za Hong Kong. Do Hong Konga letimo sa kompanijom Cathay Pacific koja je glavna i najveća u Hong Kongu. Dobro je, samo da nije Malaysia Airlines! Airbus 330-300 je ogroman avion sa tri reda sjedišta namjenjen za daleke destinacije. U avionu sam odgledao dva filma dok se nisam uspavao. Brad Pitt je počeo opasno da sere u zadnje vrijeme sa svojim ratnim filmovima!