Putopisac

Aurangabad

30.03.2018 (dan 6)

Aurangabad, Pune, Mahabaleshwar

Od moje ideje da popijem kafu i da doručkujem u restoranu nema ništa, jer je sve zatvoreno do 9 časova. Na recepciji mi kažu da će mi donijeti kafu u sobu. Danas odlazim iz prašnjavog Aurangabada i idem konačno prema jugu, prema gradu Pune i malom planinskom mjestu Mahabaleshwar. Narednih dana će biti veoma teško, to znam, jer su mi ciljevi dvije stare tvrđave koje su smještene u planinskom području, sa prilično lošom saobraćajnom komunikacijom. U trenutku dok sam se odjavljivao iz hotela, momak na recepciji mi je tražio 100 rupija za dvije kafe i flašicu vode. Što se vode tiče, ne sjećam se baš najbolje ni da sam je kupio od njih, ali za kafu znam da su mi ponudili besplatnu kafu kao dobrodošlicu pri dolasku u ovaj hotel. Izgleda da ipak nije bila besplatna. Samo želim da što prije odem iz ovog smrdljivog hotela i grada. Izašao sam na ulicu i krenuo pješke sa ruksakom na leđima prema bus stanici koja bi, kako su mi juče rekli, trebala biti nekih desetak minuta hodanja od mog lopovskog hotela. Hodam prljavim i smrdljivim ulicama Aurangabada i pozdravljam se sa ljudima na ulici koje srećem. Zapravo, oni pozdravljaju mene, ja im samo odgovoram. Nakon 15 minuta sam stigao do jednog nadvožnjaka, a sa druge strane je bus stanica. Ispod nadvožnjaka, odmah pored ulice je ogromna deponija smeća i malo je nedostajalo da povratim od mučnine i prevelikog smrada. Zanimljivo, deponija smeća u centru grada, to još nisam vidio! Penjem se na nadvožnjak i preskačem preko nekog odrpanca koji bezbrižno spava na sredini prolaza. Nadam se da mu nisam ometao slatke snove prilikom tog prolaska. Odmah sa druge strane ulice je stanica na kojoj je veći broj starih, crvenih državnih autobusa. Imam sreće jer je tu i bus za Pune koji polazi tačno u 8.00. Čak sam i brži nego što sam očekivao. Nakon kraćeg čekanja polazimo. Vožnja je pomalo dosadna i posmatram krajolik koji je spaljen od jakog sunca. Za vrijeme monsuna ovo sve ozeleni, a sada je to samo nepregledna spaljena, žuta trava. Cijelom dužinom puta je nepregledan i beskonačan niz smeća koje Indijci bacaju iz vozila. Jasno je da ga niko i ne sakuplja i da je sve prepušteno samo zubu vremena da uradi svoje.

Aurangabad, bus stanica

Aurangabad, bus stanica

Za plastične flaše i kese će to prilično potrajati. Taj problem smeća mi često zaokuplja misli. Ne mogu da shvatim da gomilaju smeće oko svojih kuća. Zar se ne može počistiti bar ispred svoje kuće? Mnogo ih ima i proizvode strašno velike količine smeća, ali iz tog istog razloga brojnosti, ne bi bio ni problem da se organizuju i da ga pokupe i spale. Jednostavno, takav mentalitet i tu se ne može ništa. Na stanici u gradu Ahmadnagar smo pokupili još putnika. To je još jedan potpuno bezlični indijski grad. Nakon nekoliko sati vožnje stajemo pored nekog restorana pored puta i pravimo pauzu za ručak. To je jedna od onih uhodanih šema gdje vozači imaju dogovor sa vlasnikom restorana. Naručio sam crnu kafu i sendvič sa sirom. Za susjednim stolom sjedi neka vrlo prijatna, starija žena, Indijka, koja započinje razgovor sa mnom.
– Odakle si? – upućuje mi standarno pitanje za otpočinjanje razgovora.
– Iz Evrope. Ne vrijedi da govorim Bosna, Srbija jer za to ovdje niko nije čuo, a nervira me da objašnjavam gdje je to.
– Ja i moj muž često putujemo u Evropu kao turisti. Volimo da putujemo. Ove godine idemo u Hrvatsku. Zadivljen sam njenim odličnim engleskim kao i toplinom kojom zrači.
– Savjetujem vam da idete u Dubrovnik! Ne znam ni šta bih joj drugo rekao, jer se i ne sjećam kada sam zadnji put bio na moru u Hrvatskoj, a to mi se tada učinilo kao pametno.
Konačno evo nekoga ko je čuo za Bosnu, Hrvatsku i Srbiju.
– Ja idem u Pune da posjetim neku Aga Khan palatu, pa ću odmah nastaviti dalje – odgovaram joj na njeno pitanje o mojim planovima. Razgovor smo nastavili u busu, a najviše o načinu života i običajima Indijaca. U Pune smo stigli nešto malo prije 13.00 časova i žena je rekla vozaču da zaustavi bus iako tu nije bilo nikakvog bus stajališta i dok je ovaj zaustavljao bus, obratila se meni. – Aga Khan palata je odmah u ovoj ulici, zato je najbolje da siđeš ovdje. Ako izađeš na bus stanici, onda se moraš vraćati nekoliko kilometara nazad i plaćati taksi! – reče žena.
Potpuno sam iznenađen njenim činom. Stisnuo sam joj ruku sa obe svoje ruke i toplo se zahvalio. Svuda ima dobrih ljudi! Pune izgleda mnogo bolje od Aurangabada, pa čak i od južnog Mumbaia. Sa ukupnim brojem stanovnika koji prelazi 3.4 miliona, Pune je drugi grad po veličini u indijskoj državi Maharashtra, odmah poslije Mumbaia. Pune se smatra najvećim kulturnim i obrazovnim centrom u Maharashtri. S obzirom na veliki broj obrazovnih institucija zovu ga i Oksford Istoka. Još jedna zanimljiva stvar vezana za ovaj grad je da su ovdje 1873. godine britanski vojnici iz lokalnog garnizona postavili prva pravila za poznatu igru reketima – badminton. Tada se ta igra zvala Poona, kao i ime grada prije zvanične promjene naziva. Nakon što sam zapalio cigaretu na mjestu gdje sam izašao iz busa i kraćeg proučavanja mape koju imam idem u potragu za tom palatom. To je jedina stvar koju ću posjetiti u ovom gradu. Postoje i ovdje neki hramovi u pećinama, ali nakon Ellore i Ajante to me više ne privlači. Iako znam da je palata ovdje negdje blizu, ipak mi je trebalo skoro pola sata da je nađem, jer sam se bio zavukao u neke ulice. Ulaz je sa strane široke i vrlo prometne ulice Pune-Nagar. Pošto sam palatu locirao, mogu nešto i da jedem prije obilaska, a posebno što sam odmah preko puta palate vidio jedan veoma zgodan restoran po imenu Northern Frontier. Unutra nema mjesta, što je dobar znak u vezi kvaliteta hrane, pa sam sjeo za sto ispred, sa pogledom na ulicu. Odmah sam naručio hladan Kingfisher i iz menija sam odabrao chakori kabab koji se pokazao kao veoma ukusan, naročito zbog sosa i začina kojim je bio preliven. Nakon ručka prelazim preko ulice i ulazim kroz kapiju u veliko dvorište palate. Na ulazu se plaća ulaznica, a fotografisanje je dozvoljeno samo sa mobilnim telefonom, što mi nije baš jasno. Palatu je sagradio Aga Khan III 1892. godine i smještena je u velikom vrtu. Za vrijeme trajanja “Quit India” pokreta 1942. godine, Britanci su ovdje internirali Mahatmu Gandhia i njegovu ženu, kao i njegove najbliže saradnike. Na ovom mjestu su oni bili u kućnom pritvoru u trajanju od skoro dvije godine.

Aga Khan palata

Aga Khan palata

Za to vrijeme je na ovom mjestu umrla i Gandijeva žena, Kasturba Gandhi, kao i njegov veliki prijatelj i sekretar Mahadeobhai Desai. Prostorije u kojim su boravili sadrže neke od njihovih ličnih stvari, a na zidovima su stare fotografije. Tu su izloženi dijelovi Gandijeve odjeće, njegove papuče, kao i pribor za jelo. U prostoriji u kojoj je boravio sa svojom ženom nalazi se njegov krevet, tačnije ćebad, posteljina na podu i tri jastuka, a tu je i njegov dugački štap. Lijep je osjećaj biti u istoj prostoriji u kojoj je jedno vrijeme živio i radio Mahatma Gandhi. Iza palate, u jednom malom vrtu, nalazi se grob ili samadi Gandijeve žene. Pored nje je i njegov sekretar. Nasuprot njih, ispod jednog drveta je jedan spomenik koji sadrži dio Gandijevog pepela. Izašao sam na ulicu i odmah ulovio auto rikšu i rekao sam vozaču da me vozi na bus stanicu Swargate. Vožnja je trajala oko pola sata i bila je veoma prijatna. Tu sam u 15.30 ušao u crveni “ko to tamo peva bus” i krenuo za Mahabaleshwar. U busu sam popričao malo sa nekim lokalnim momkom koji je po zanimanju veterinar. Ubijeđen je da sam iz Rusije i kaže mi da planira da ide u Rusiju da tamo traži posao kao veterinar.
– Ima li veterinara u Rusiji? – pita me momak.
– Pretpostavljam da ima. Svakako ti želim sreću i da uspiješ – odgovaram mu iako i nisam baš raspoložen za besmislene razgovore. Momak je iz grada Ratnagiri.
– Moraš posjetiti plažu Ganapatipule! To ti je najljepša plaža u Indiji! – kaže mi veoma ponosno kao da je plaža samo njegova.
Ja idem prema Goi, po svom planu, a za to mjesto prvi put čujem. Autobus koji je u fazi raspadanja se lagano penje krivudavim putem u planine. Pejzaž je očaravajući. Sa desne strane je velika provalija, a u daljini su planinski vrhovi. Konačno udišem čist vazduh! Vazduh u indijskim gradovima je jedan od najzagađenijih u svijetu. Zastali smo u mjestu Wai, na bus stajalištu. Ovo je pravi turistički raj za Indijce. Tokom vikenda je ovo prepuno lokalnih turista. Čak mi se i sviđa ovo što vidim. Priroda je prelijepa, tu je i neka ergela konja i vidim da neki likovi jašu konje. Zatim prolazimo pored jezera Venna na kojem je mnogo čamaca. Dakle, ima mnogo turističkih sadržaja u ovom prelijepom pririodnom okruženju. U jednom trenutku sam čak pomislio i da ostanem ovdje dva dana, ali mislim da ipak neću.

Put prema Mahabaleshwaru

Put prema Mahabaleshwaru

Ovdje sam da vidim dvije tvrđave i to je dio plana kojeg ću se držati. Nakon puta koji je trajao oko 3 i po sata, oko 20.00 sam stigao u Mahabaleshwar. Ovo je mali planinski gradić sa nešto više od 12.000 stanovnika. Mjesto je potpuno nezanimljivo, ali su zato prirodne ljepote oko grada poznate u cijeloj Maharashtri. Ipak, ja nisam ovdje zbog okolnih brda, nego zbog tvrđave Pratapgad koju ću sutra pokušati obići iz ovog mjesta. Na bus stanici su me dočekala dvojica prevaranata koji žele da mi prodaju sobu u nekom njihovom hostelu. Iako sam već rezervisao sobu za 15 eura u nekom hostelu, u želji da malo smanjim troškove uzeo sam sobu za 800 Rs. Stvarno ne znam šta mi je ovo trebalo. Gesthaus je u glavnoj i najprometnijoj ulici u mjestu, iznad jedne male prodavnice. Soba je užasna i smrdi, a posteljina na krevetu je prljava i očigledno da nije mijenjana dugo vremena. Čak ni kantu za đubre u sobi nisu ispraznili. Kupatilo ne izgleda mnogo bolje. Umjesto tuša sa toplom vodom, na raspolaganju imam veliku plastičnu kantu i bokal koji služi za polijevanje. Čak ni ventilator na plafonu ne radi kako treba. Malo se vrti, pa nakon pet minuta stane, pa se opet pokrene. Ovo sebi ne trebam raditi, ali preživjeću jednu noć ovdje. Naveče sam izašao van i prošetao glavnom ulicom. Na ulici je mnogo ljudi, a sa obe strane je niz prodavnica, restorana i drugih sadržaja. Ovdje su hiljade indijskih turista, a čini mi se da sam ja jedini bijelac ovdje. Momak koji prodaje pržene kukuruze me upozorio da je pušenje zabranjeno na javnim mjestima. Kad se samo sjetim da sam više puta zapalio cigaretu na autobuskim stanicama! Ali, otkud bih ja to znao kad su svi natpisi na lokalnom maratha jeziku. Kupio sam prženi kikiriki, vodu i kukuruz koje sam pojeo u sobi gesthausa. Jasno mi je da se ovdje nema šta raditi, tako da ću sutra ujutro odmah da idem odavde.

<< prethodna sledeća >>