20.09.2013 (dan 6)

Sanur, Denpasar

Ustali smo u 8.30 i popili kafu u warungu JJ, preko puta našeg hostela. Warung se ovdje zove mali restoran, i najčešće ga vodi familija koja tu živi. Warung je dio svakodnevnog života u Indoneziji. Ima ih više vrsta, neki su obliku malih prodavnica koje prodaju piće i sokove ili cigarete i druge dnevne potrepštine, dok su oni veći jednostavno mali restorani. Warung koji prodaje hranu najčešće prodaje lokalnu hranu i tu je obavezan nasi goreng i mie goreng, a u meniju će često biti i dobar izbor supa, sendviča i pržene ribe. Termin se može koristiti i za druge oblike malog biznisa, kao što je warung telefon, ili skraćeno wartel, što je mala telefonska kabina u kojoj radi čovjek, ili warnet, što je skraćeno od warung internet ili internet cafe.

Danas ćemo ići u glavni i najveći grad Balija – Denpasar. Odavde do grada ima nekih 7 km. Uzeli smo bemo i to zeleni, jer zeleni idu do Denpasara. Za nas dvoje smo platili 30.000 Rp, naravno, nakon cijenkanja. Mislim da lokalci plaćaju oko 7.000 Rp do grada, ali za turiste važe neka druga pravila. Teško da bi pristali da voze i za 20.000 Rp. Bemo nas je dovezao tačno tamo gdje smo i rekli vozaču – ispred hrama Pura Jagatnatha, u centru grada. Grad ima preko 700.000 stanovnika i najveći je na Baliju. Prilično je dosadan i ružan, i ima svega nekoliko atrakcija. Dobar je jedino da se tu obavi neka kupovina. Mi smo uglavnom ovdje iz prostog razloga da vidimo šta tu ima i da ga precrtamo sa spiska. Samo ime grada znači „pored pijace“, i glavna pijaca, koja se zove Pasar Badung, najveća je na Baliju. Najvažnija ulica je Jl Gunung Agung, koja na istoku prelazi u ulicu Gajah Mada. Sam grad izgleda prilično haotično i zapušteno. Dio grada koji se zove Renon, a koji se nalazi jugoistočno od centra, ima široke ulice i dosta zelenih površina i taj dio izgleda mnogo bolje. Naravno, tu su smještene vladine zgrade. Čim smo izašli iz bemoa i stali ispred hrama, ispred nas na jednoj velikoj livadi smo vidjeli neku značajnu svečanost. Ta livada je zapravo Puputan Badung centralni park.

Na Baliju riječ puputan označava mjesto velike bitke u kojoj se borba vodi do smrti. Stotine uniformisanih postrojenih muškaraca i žena u različitim uniformama, a u sredini neki šator i neka važna osoba drži neki govor. Prvo sam pomislio da je neki državni praznik. Pitam jednog čovjeka koji je tu stajao o čemu se radi, a on mi kaže da je to manifestacija povodom izbora za Miss World. Pa da, izbor za Miss svijeta je ove godine na Baliju i treba početi ovih dana. Izbor bi se trebao desiti u poznatom luksuznom odmaralištu Nusa Dua, južno odavde. Čovjek me ili namjerno laže ili ne zna. Na današnji dan, 1906. godine, na ovom polju se odigrala samoubilačka bitka protiv holandskih kolonizatora. Trojica vladajućih radža južnog Balija ili Badunga, kada su shvatili da nemaju šanse da pobijede daleko nadmoćnije Holanđane, odlučili su da počine puputan. Taj čin na Baliju predstavlja ritualno masovno samoubistvo da bi se izbjeglo poniženje i ropstvo.

Zapravo, pravo pitanje je da li je uopšte tada i došlo do prave bitke jer su se pred nastupajućim holandskim trupama tadašnji radža i njegovi ljudi jednostavno sami ubili pred očima zapanjenih Holanđana. Kada su Holanđani došli do radžine palate, iz palate je izašla povorka, a na njenom čelu je bio radža kojeg su nosila četvorica u njegovoj nosiljci. Radža, obučen sav u bijelo, noseći svoj bogato ukrašeni kris za pojasom, sišao je na zemlju i dao znak svešteniku koji je došao do njega i ubo ga krisom u grudi. Kris je bogato ukrašen, zakrivljeni nož koji je često označavao status nosioca. Iz palate su nastavili da izlaze ljudi koji su se ili ubijali sami ili su se kretali polako prema holandskim vojnicima koji su ih ubijali.



U tom danu je poginulo kompletno plemstvo južnog Balija sa svojima tjelohraniteljima, poslugom, sveštenicima i vojnicima. Slično su učinili i druga dvojica vladajućih radža. Po nekim izvorima, radilo se i o 4.000 žrtava. Jasno je da se sada obilježava upravo taj događaj na ovom polju. Odmah idemo u hram Pura Jagatnatha koji se nalazi odmah pored muzeja. Na ulazu nam daju po sarong i upisujemo se u knjigu gostiju. Taj upis podrazumijeva i davanje male donacije pa smo dali po 10.000 Rp. Hram je sagrađen 1953. godine i posvećen je vrhovnom bogu Sanghyang Widi. Oltar je sagrađen od bijelih korala. Sastoji se od praznog trona koji simbolizuje nebo, i dvije zmije koje simbolizuju osnivanje svijeta. Zidovi su ukrašeni urezanim scenama iz Ramajane i Mahabharate.

Ovi hramovi mi uopšte ne izgledaju impresivno. Nakon hrama se selimo u susjedni muzej Negeri Propinsi Bali ili jednostavno, Muzej Balija. Muzej se sastoji od četiri glavne zgrade i u jednoj su maske i muzički instrumenti, u drugoj kipovi i slike, u trećoj tekstil, a u četvrtoj su arheološki nalazi. Otišli do banke BPD Bali i razmjenili 50 eura. Krenuli smo ulicom Gajah Mada i otišli do pijaca Pasar Kumbasari i Pasar Badung. Obe su smještene u velikim zgradama na tri sprata a koje su užasno prljave i sve nesnošljivo smrdi. Između njih protiče riječica crne boje. Zapravo nisam siguran da li je to uopšte rijeka ili jednostavno kanalizacioni ispust. Što je još najčudnije, dok smo prelazili mostić preko nje vidjeli smo par ljudi kako pecaju ribu u njoj. Nevjerovatno! Zar u ovoj vodi ima živih bića? Ne bih se kladio čak ni za bakterije a tek za ribe! U prizemlju se prodaje riba, meso, voće i povrće i smrad je otprilike isti kao i pored ove „rijeke“, ako ne i gori. Na gornjim spratovima su prodavnice jeftine odjeće, kvalitet je onakav kakav se na pijaci može i očekivati. Naravno, nasrtljive prodavačice će za svaki svoj artikl reći da je unikatan i ručne izrade i da je potrebno nekoliko mjeseci da se izveze neka haljina, iako se radi o krpama, ili što je još gore o kineskim krpama koje se masovno proizvode i prodaju vrlo jeftino. Naravno, za turiste su posebne cijene, pa ti one  lupe cijenu i do deset puta veću od stvarne vrijednosti pa se ti sad cijenkaj pod takvim početnim uslovima.

Mirjana je ipak kupila neke tri haljine, koje i nisu bile tako loše. Sve tri smo platili oko 14 eura. Da li smo ih preplatili? To sigurno. Gladni smo i idemo što dalje odavde da nađemo neki warung. U ulici Arjuna smo nakon duže potrage uspjeli naći jedan, odmah pored ulice kojom se odvija neprestani saobraćaj. Ovdje je užasno teško preći ulicu. Vozi se haotično, saobraćajni znakovi ne postoje nigdje, a poštovanje pješaka i njegove želje da pređe ulicu ne postoji ni slučajno. Najveći problem su motori kojih je na hiljade. U Indoneziji svi imaju motor. Sa tim problemom sam se već prije susretao. Slično je bilo i u Vijetnamu i Maleziji. Jedini način da se ulica pređe je da se krene u prelazak bez obzira na bujicu motora koja ide prema nama. Staneš na sredini ulice i motori se razdvoje i zaobiđu te, kao rijeka kad naiđe na stijenu. I tako, metar po metar, do druge strane. U warungu smo naručili standardno jelo, ja sam uzeo svoj mie goreng sa morskom hranom a Mirjana svoj omiljeni nasi goreng. Ne mogu da shvatim da neko toliko može da poludi za rižom. Ovdje je cijena nasi gorenga oko 15.000 Rp, što je prilično realno. Ovo isto na plaži u Sanuru košta oko 35.000 Rp. Popili smo i po mali Bintang. Nakon ručka napuštamo Denpasar. Tražimo Kereneng bemo stajalište sa kojeg polaze bemoi za Sanur. Tu već stoje tri bemoa. Užasno je vruće. Do Sanura vozač traži 50.000 Rp. Opet sam se iznervirao, kako znaju biti bezobrazni. Nakon cijenkanja dogovorili smo se za 25.000 Rp za nas dvoje. Njemu je i ta cijena dobra, to je bar jasno, ali i mi sa tom cijenom ne ispadamo baš velike budale, tako da je to u redu. Vratili smo se u Sanur. Denpasar je završen. Nemamo nikakve naročite utiske. Grad je dosadan i dobar je jedino da se uhvati neki prevoz za dalje po ostrvu ili prema Javi. Vratili smo se u Sanur oko 14 časova. Umor nas je savladao pa smo odmah zaspali i probudili se nakon tri sata.

Oko 18.00 smo izašli na plaži u namjeri da se okupamo ali mora nema nigdje. Još uvijek traje taj puni mjesec, oseka je i more se povuklo tako da nema ništa od kupanja. Nema veze, doćićemo sutra ujutro, valjda će biti tu. Kupili po pečeni kukuruz, ali ovog puta bez njihovog mazanja puterom i šećerom i drugih dodataka – samo so i vatra. Sad je bio u redu. Oni to zovu „corn original“. Zatim smo otišli na kafu u restoran našeg hostela. Kafa na Baliju je odlična. Otišli smo u obližnji supermarket da vidimo šta ima i može li se uzeti nešto za jelo, pošto ovi u warungu JJ, traže i 3 eura za šaku riže a mi ne damo iz inata. U supermarketu nema ništa. Od hrane se može kupiti samo neki keks koji je loš i neukusan. To je vjerovatno da turisti ne bi kupovali hranu ovdje nego da moraju jesti po restoranima. Mala konzerva tunjevine je oko 2 eura, što znači da je ista stvar kupiti hranu u supermarketu ili jesti u restoranu. Konzerve smo pojeli za stolom na verandi ispred naše sobe, okruženi našim prelijepim vrtom. Sanur je noću mirno mjesto i nema mnogo toga da se radi ovdje. Oko 22 smo legli i zaspali.

 << prethodna                                                                                sledeća >>