05.07.2009 (dan 16)
Karak
Popio sam kafu i doručkovao u hotelu. Nakon toga sam otišao do tvrđave. Drevno krstaško uporište Karak je legendarno mjesto gdje su se odigrale najpoznatije bitke između Franaka i Saladinovih islamskih armija.
Karak
U Bibliji se grad spominje nekoliko puta kao Kir. Zamak je sagradio krstaški kralj Baldwin I 1142. godine. Kasnije je zamak dospio u ruke sadiste Renoa de Šatiljona (Renaud de Chatillion) koji je uživao u bacanju zatvorenika sa zidina zamka u provaliju od 450 m. Obično im je stavljao drvene kutije na glavu tako da ne izgube svijest pri padanju i udaranju o stijene. De Chatillion je stigao iz Francuske 1148. godine da bi učestvovao u krstaškom pohodu. Iz Karaka je bio u mogućnosti da kontroliše trgovačke puteve prema Meki i Egiptu, na taj način ozbiljno ugrožavajući linije snabdijevanja islamskih armija. Nakon epske opsade 1183. Saladin je zauzeo zamak, a de Chatillion je pogubljen u Saladinovom šatoru. To je bio jedini krstaški vođa koji je doživio takvu sudbinu. Zamak je veoma impresivan. Za sat vremena sam obišao skoro sve i zavukao se u svaku prostoriju i hodnik.
Karak
Tu su prostorije za vojnike, spavaonice, štale, crkva, kuhinje i zatvor. Zanimljiva je i uklesana figura vojnika u kamenu pored jednog ulaza na sjevernom zidu. Lokalci vjeruju da je to figura Saladina, ali figura je iz 2. vijeka i vjerovatno je djelo Nabatinaca. Tu je i mali muzej, ali tu i nema nešto da se vidi.
Karak
Napuštam Karak i idem da obiđem još jednu tvrđavu – Šobak. Naravno, isti problemi sa prevozom ostaju. Nema direktnog busa do Šobaka, iako se oba mjesta nalaze na autoputu koji se zove „King’s highway“. Moram prvo ići do mjesta Ma’an, pa odatle do Šobaka. U busu sam zaspao pa su me probudili i pokazali rukom pravac kojim da idem. Stojim na sred ceste, na nekoj raskrsnici i nemam pojma gdje sam i kuda da idem. Nema nikakvog naseljenog mjesta u blizini, a oko mene je pustinja na sve strane. Ne znam ni gdje je Ma’an i gdje me vozač uopšte istovario.
Šobak
U tom je i naišlo neko auto koje sam zaustavio i dvojica momaka su me povezli do sela Šobak. U selu sam popio kafu sa jednim taksistom i dogovorili smo se da me vozi do zamka Šobak koji je nekoliko km od sela, da me sačeka pola sata i vrati nazad, sve za 4 JD.
Šobak
Međutim, kad smo stigli ispred zamka, cijena od 4 JD više ne važi – sad je 6 JD. Tu sam poludio! Kreten misli da sad kad me je dovezao u ovu pustahiju, da se sad ne mogu vratiti, pa mi može raditi šta hoće. Dao sam mu 2 JD, za ovo što me dovezao ovdje i rekao mu da ide kući i da me ne čeka. Nije novac u pitanju, nego principi i dogovor.
Pokazaću mu da mi nije problem da pješačim nekoliko kilometara na preko 40 stepeni. Zamak Šobak se u to vrijeme zvao Mons Realis ili Mont Real – Kraljevska planina i izgradio ga je krstaški kralj Baldwin I 1115. godine. Izdržao je mnoge napade Saladinovih armija sve dok nije pao 1189. godine, nakon opsade koja je trajala 18 mjeseci. Obišao sam cijelo utvrđenje. Nalazi se na jednom brdu i prilično je razrušeno. Karak je bio mnogo bolji. Postoji i tajni prolaz sa 375 stepenica koji vodi izvan zamka, nedaleko od sela Šobak.
Pogled sa Šobaka
Dobar je pogled sa tvrđave na okolni pejzaž. Tu sam se zadržao nekih sat vremena, a onda sam krenuo putem prema selu. Teren je polupustinjski i nema nikakvih kuća.
Wadi Musa
Dolazim do neke raskrsnice seoskih puteva i ne znam na koju stranu da krenem. Tu je neki dječak koji čuva ovce, pa ga pitam kojim putem do Šobaka, tj. vičem „Šobak“ i pokazujem rukom na sve strane. Razumio me i pokazao rukom smjer prema selu. Taman kada sam izašao na glavnu cestu koja prolazi kroz selo, naišao je bus za Wadi Musu. Kakva luda sreća! Vozač je sam zaustavio bus, kad me vidio na cesti. Idem prema Petri. Stižem u Petru oko 17.00. Ovdje ima stranaca na hiljade. Eto gdje su svi. Ovo je pravo turističko mjesto, jer je Petra glavna turistička atrakcija Jordana. Wadi Musa je polazna tačka za razgledanje Petre. To je malo mjesto, zapravo selo, ali je blizina starog grada u kamenu – Petre, doprinjela da se vrlo brzo razvije, tako da su sada hoteli i restorani na svakom koraku. Uzeo sam sobu u prvom hotelu na koji sam naišao i platio je mnogo više nego što vrijedi – 10 JD.
Petra
Soba je užasna! Na stolu je sloj prašine, a soba smrdi. Ko zna kad je ovdje neko bio zadnji put. Ali najbolje tek dolazi! U hotelu nema vode. Ne mislim na toplu vodu, nego nema vode uopšte. Silazim do recepcije bijesan i pitam šta je s vodom. Oni kao idu da vide šta je sa cijevima, nešto pokušavaju, ali vidim da vode neće biti. Tražim novac nazad i idem dalje. Ako se usude da ne vrate pare, zvaću obližnju turističku policiju, valjda nečemu i služe kad već nose taj naziv. Novac su vratili pa sam otišao do drugog hotela po imenu „Orient gate“. Ovaj put sam sve dobro provjerio prije nego sam platio. Soba i hotel su u redu. Pošto nisu imali jednokrevetnu, dobio sam sobu sa 4 kreveta, tako da mogu fudbala igrati u njoj. Naveče idem do jednog turskog restorana i večeram. Wadi Musa je prilično skuplja od ostatka države, a cijene se formiraju proizvoljno. Naveče se ovdje nema apsolutno ništa raditi, pa idem u hotel da se odmorim i naspavam.