09.05.2010 (dan 25)

Zanzibar, Dar, Moshi

Ustali smo vrlo rano, oko 6, jer nam brod za Dar polazi u 7.30. Doručak su nam zapakovali da ponesemo sa sobom jer nemamo vremena. Ovaj put se vozimo ekonomskom klasom, dakle u donjem dijelu broda. Činilo mi se da je svejedno, ekonomska ili prva klasa, ali razlika je ogromna. Ako se sjedi u donjem dijelu, želudac ide gore – dole zajedno sa brodom kako prelazi preko talasa. Poslije određenog vremena svi oko mene su počeli da povraćaju.

Prvo sam mislio da samo bijelci – turisti imaju taj problem, ali su i lokalci počeli masovno da povraćaju. I meni je bila muka i malo je nedostajalo da se izbljuvam, ali sam taj problem riješio autosugestivno, misleći na nešto drugo.

Misli na nešto lijepo, misli na nešto lijepo, ne misli na talase! Tako da sam put koji je trajao oko sat i po završio kao jedan od rijetkih koji nije povratio. Odmah nakon iskrcavanja sa broda, taxisti navaljuju na nas. Odbijamo ih jer opet pretpostavljamo da su ovi ovdje lopovi koji čekaju baš turiste, pa i naplaćuju mnogo više. Idemo prema centru grada pa ćemo tamo zaustaviti prvi taxi.

Nemamo previše vremena jer trebamo uhvatiti bus za Moshi. Cijena taksija do centralne bus stanice u dijelu grada Ubungo je 10.000 Tsh, vjerovatno može i za manje, ali nama se žurilo. Pravi užas nas čeka tek na bus stanici. Taksi se još nije ni zaustavio, a desetine ljudi su počeli da trče i opkoljavaju auto vičući i nudeći nam neke svoje bus karte. Taksista nam kaže da ne izlazimo iz auta, nego nas vodi do mjesta gdje neka žena prodaje karte i ona ulazi u auto s nama. Taksista izgleda dobronamjerno prema nama, ali je to varka. I on nas smatra svojim plijenom koji ne želi da dijeli ili prepusti nekom drugom. Kakvi ljudi! Žena u taksiju nam daje dvije karte, cijena od 17.000 Tsh piše na karti, i to je i neka njena realna cijena. Ovaj naš “dobronamjerni” taksista nam kaže da platimo 25.000 Tsh za jednu kartu.

Tada smo bijesno izašli iz taksija i pokušali da uđemo u autobus koji ide za Moši. Gomila prodavača karata nas vuče za ruke, svako na svoju stranu, viču, guraju se, ne dozvoljavaju nam da uđemo u bus. To me toliko iznerviralo da sam na sav glas viknuo “Leave me alone!” Jedan crnjo mi kaže da mi to nije pametno. Ma nemoj, jel ja tebe diram ili ti mene, majmunoliki žderaču banana! Nekako smo se probili i ušli u bus jer je najbolje kartu kupiti u samom busu. Koliko muke oko samo jedne pišljive karte! Međutim, tu još nije kraj. Bus je poluprazan, veliki, sa tri sjedišta sa svake strane, pa smo nas dvojica sjeli, a na treće sjedište stavili torbu. Kondukter nam daje tri karte! Kažem da nas ima dva, a on na to da je treća karta za torbu. Pa neka mu torba onda plati tu kartu! Smije se i on, shvatio je da je pretjerao. Ma da se čovjek ne bori s njima i gaće bi nam skinuli. Koliko je tu samo živaca potrebno i koliko stresa čovjek doživi sa ovim budalama. Opet ponavljam, obišao sam dobar dio svijeta, ali gorih ljudi od područja Dar es Salaama i Zanzibara nigdje nisam sreo! U Burundiju, koji je najsiromašnija zemlja na svijetu, ljudi su normalni, a Ruandu da ne spominjem jer je sramota to porediti. Čak je i sjeverni dio zemlje mnogo civilizovaniji i normalniji. Ali tamo žive mahom hrišćani, a ovdje su većinski muslimani.

Možda se zaključak nameće sam. Ovdje vlada mentalitet prosjačenja, nerada i prevare. Život u Africi jeste težak, ali valjda se može sačuvati malo dostojanstva i poštenja. Težak je i u Kambodži pa takvih stvari nema toliko. Autobus polazi oko 12.00. Vozimo se prelijepim krajolikom u kojem se nižu mala primitivna sela sa kolibama od drveta i slamnatim krovovima. Neke kuće su sagrađene od cigle koju mještani sami peku i proizvode. Prolazimo pored velikih plantaža ananasa, a sa desne strane se pružaju prelijepe Usambari planine čiji vrhovi su u oblacima. Na putu je zastoj zbog saobraćajne nesreće tj. sudara dva autobusa. To nije ništa čudno s obzirom na nepoštovanje saobraćajnih propisa i ludog načina vožnje u Africi. Pokušavam da uslikam jednu crnkinju sa bebom, ali ona se krije iza drveta i pokazuje prstima da platim ako hoću da je slikam. Nakon pola sata krećemo dalje.



S nama u busu je jedna debela, simpatična crnkinja koja nam na odličnom engleskom priča o kulturi i istoriji ovog područja. Ja sam toliko gladan i umoran da mi ne uopšte ne priča s njom. Kako ona kaže, ovaj dio zemlje je većinski hrišćanski i govori nam da su ovdje ljudi mnogo napredniji i da kuće imaju metalne krovove, a ne od slame, što i vidimo. Zna i za Tita i dobro je upoznata sa Jugoslavijom. Za starije ljude, koji ga pamte, Tito je ovdje heroj i veliki prijatelj. Oko 21.00 smo stigli u Moshi. Grad je mali i nalazi se na 850 m u podnožju čuvenog Kilimandžara i predstavlja glavni centar uzgajanja kafe u Tanzaniji. Kafa, koja inače potiče iz jugozapadne Etiopije, je došla u Tanzaniju u 19. vijeku i danas je jedan od glavnih izvoznih proizvoda države i važan dio nacionalne ekonomije. Iako u svijetu postoji mnogo divljih vrsta kafe, samo dvije vrste su komercijalizovane: Arabica i Robusta. Arabica čini oko 75 % proizvodnje i koristi se za pravljenje kvalitetnije i skuplje kafe, a uzgaja se uglavnom u ovom području. Robusta se uzgaja u močvarnim područjima i oko jezera Viktorija, u zapadnom dijelu zemlje. Robusta se koristi za pravljenje jeftinije kafe, a ima duplo više kofeina nego Arabica. Preko 90 % tanzanijske kafe su uzgaja na malim, privatnim farmama. Većina posjetilaca Moshi koristi kao polaznu tačku za penjanje na Kilimandžaro. Crnkinja želi da nam pomogne oko smještaja i zove nekog čovjeka telefonom da pita za neki hotel. Dobrih ljudi ima svuda. Sa bus stanice uzimamo taksi za 2.000 Tsh i idemo do Kilimanjaro Backpackers hotela koji je udaljen manje od 5 minuta vožnje. Hotel ima male, čiste sobe, bar i restoran.

Cijena sobe koja uključuje i doručak je 18 $. Soba je čista i dobra, kao i hotel u cjelini. Mislim da je možda i najbolje mjesto u gradu za smještaj s obzirom na cijenu i uslove. Ima i restoran i bar, a u njemu je priličan broj bijelaca koji su ovdje zbog penjanja na Kilimandžaro. Penjanje na planinu je moguće samo sa licenciranim vodičem i prosječno traje 5 – 6 dana, a košta oko 1.500 $. Penjanje na Kilimandžaro je moguće tokom cijele godine, ali najbolje vrijeme je tokom sušne sezone, krajem juna do oktobra, kao i od decembra do početka marta, odmah nakon što prođe sezona kratkih kiša, a prije nego što dođu dani sa dugim kišama koje padaju cijeli dan. Najlakša ruta koja vodi ka vrhu je iz sela Marangu. Problem može biti visinska bolest, a ponekad bude i smrtnih slučajeva. Grad Moši je baza za svakog ko se misli penjati na vrh. Mi ne planiramo da se penjemo na Kili, kako ga skraćeno zovu, nama će biti dovoljno da ga vidimo i napravimo par dobrih fotografija. Na spratu hotela je odličan bar pa smo popili po pivo, a koje drugo nego vrste Kilimanjaro. I eto nas, ispod najpoznatije i najviše planine Afrike. Kilimandžaro je vulkanskog porijekla i četvrta je u svijetu po visini kao samostalna planina. Samostalna znači da nije dio nekog planinskog lanca, nego stoji sama, kao kupa ili piramida, iako nema baš takav oblik. Najviši vrh sa 5896 m je Uhuru. Od 1912. godine, kada su prvi put vršena mjerenja, glečeri na vrhu su izgubili oko 80 % leda, tako da ako se nastavi sadašnjim tempom, može se očekivati da će planina ostati bez svog ledenog i snježnog pokrivača do 2020. godine. Jedan od razloga za to je uništavanje kišne šume u podnožju planine, a koja je glavni izvor vlažnosti koja je važna za nastanak ledenjaka. Na taj način će Hemingvejevi Snjegovi Kilimandžara postati tužna prošlost.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>